VIROVITICA, 22. siječnja - Da su Mikeš i Prco u prošlogodišnjem izdanju «Mikeškog kabarea» uspjeli nadvladati «mikeški jal», osnovati kakvu-takvu stranku, izaći na izbore i preskočiti izborni prag, možda bismo ove godine ostali bez nastavka ovog kazališno-glazbeno-scenskog projekta, koji se prošle godine pokazao apsolutnim hitom. Ne zato što bi, kao oni o kojima je u prošlogodišnjem predizbornom izdanju bilo riječi, odmah nakon izbora «okrenuli kapute», nego zato što bi «predanim političkim radom» možda uspjeli spriječiti da nas zadesi «strašna» sudbina o kojoj govori rečenica iz nove kabaretske priče o mikeškom životu: «U Europi se, bome, neće moći klati po kućama i neće biti naših, nego španjolskih kobasica!»
Zabrinuti zbog takve vizije budućnosti koja je, kako pišu novine, već postala sadašnjost naših susjeda Mađara, idejni začetnici, producenti, autori i redatelji «Mikeškog kabarea», Mijo Pavelko i Draško Zidar, ovaj puta udruženi pod imenom Umjetnička organizacija «Mikešland», za ovogodišnju su temu odabrali upravo – MIKEŠKO KOLINJE.
«Umjetničko stvaralaštvo ove organizacije zasniva se prvenstveno na kazališnom i glazbeno-scenskom izvođenju dramskih djela domaćih i stranih autora, sa posebnim naglaskom na njegovanje kulturno povijesnih tradicija i vrednota Virovitice i virovitičkog kraja kroz kazališni i glazbeno-scenski prikaz običaja, govora, pjesma, plesa, odijevanja i drugih karakteristika uže lokalne sredine i njihovo uprizorenje kroz sve oblike dramskog i glazbeno-scenskog stvaralaštva», piše u opisu programske djelatnosti Umjetničke organizacije «Mikešland», koja je u suradnji s Kazalištem Virovitica pripremila ovaj autohtoni proizvod virovitičkog kulturnog miljea.
I ove godine odabrano da je da se priča iz mikeškog života ispriča u formi kabareta. Pjevanje, plesne točke i skeč – osnovi su elementi ovog oblika scenskog izražavanja, a njegove su karakteristike da je «lak i zabavan». Prošao je dug put od kraja 19. stoljeća kada je, zbog mjesta gdje se izvodio, dobio naziv od francuske riječi cabaret = krčma (najpoznatiji francuski bio je Moulin Rouge u Parizu, osnovan 1889. kao plesna dvorana), pa do kazališnih dasaka. Na tom putu prošao je i stare njemačke podrume u kome su se okupljali umjetnici, pisci, politički revolucionari i intelektualci, stvarajući središte lijeve opozicije u kome se kritizirao rastući uspon nacizma (sjetite se «Opere za tri groša» Kurta Veillaza koju je tekst napisao Bertolt Vrecht, mjuzikla «Cabaret» iz 1966. i filmske verzije iz 1972. godine koji upravo portretiraju njemački kabaret tridesetih godina). Bio je popularan u engleskom «music hallu» i američkim noćnim klubovima iz kojih se najprije (tek 1980. godine!) preselio na kazališne daske.
No, vratimo se mi našem domaćem «Mikeškom kabareu». Za pjevanje su ponovno zaduženi Mikeški tamburaši, a glumcima Blanki Bart, Miji Pavelku, Drašku Zidaru i Goranu Košiju u plesnim točkama i skečevima i ove će godine pomagati Kišmamine cure.
U prošlogodišnjem «Mikeškom kabareu» nije se pokazala kao nedostatak činjenica da se priča temeljila na virovitičkim «likovima» i prilično vjerno opisivala njihovo ponašanje, postupke i karaktere. Publika - ma otkuda bila - sasvim je dobro «komunicirala» s onim što se događalo na sceni. Ove godine to je još lakše jer su priče mnogo uopćenije, izravnog spominjanja pojedinaca i njihovih postupaka mnogo je manje, ali to nikako ne umanjuje zanimljivost. Naprotiv. Autori su u stvaralaštvu, što je i razumljivo, otišli korak dalje, vodeći se, već spomenutim ciljevima: prikazati običaje, govor, pjesme, ples i odijevanje autohtonih Mikeša. Tema kolinja, kao jednog od najvažnijih događaja kome se – s pravom – oduvijek posvećivala velika pažnja pokazala se vrlo «zahvalnom» za prikazivanje te raznolikosti i bogatstva.
Budući da je predstava i ove godin-e vezana za VIROEXPO bit će to dobra prilika da tu tradiciju, na zanimljiv način, prikažemo i svima onima koji će ovoga vikenda boraviti u Virovitici kao gosti i posjetitelji Sajma.
Foto: Arhiv Kazališta Virovitica
VIROVITICA, 22. siječnja - Da su Mikeš i Prco u prošlogodišnjem izdanju «Mikeškog kabarea» uspjeli nadvladati «mikeški jal», osnovati kakvu-takvu stranku, izaći na izbore i preskočiti izborni prag, možda bismo ove godine ostali bez nastavka ovog kazališno-glazbeno-scenskog projekta, koji se prošle godine pokazao apsolutnim hitom. Ne zato što bi, kao oni o kojima je u prošlogodišnjem predizbornom izdanju bilo riječi, odmah nakon izbora «okrenuli kapute», nego zato što bi «predanim političkim radom» možda uspjeli spriječiti da nas zadesi «strašna» sudbina o kojoj govori rečenica iz nove kabaretske priče o mikeškom životu: «U Europi se, bome, neće moći klati po kućama i neće biti naših, nego španjolskih kobasica!» 
