Događa se što smo mogli i predvidjeti: »slučaj Perković« Zorana Milanovića sve više uvlači u paučinu ideoloških razračunavanja, kakva ni zemlji ni vladi ne mogu donijeti ništa dobra.
Umjesto da poštuje što je dogovoreno s EU i rutinski provodi zakone, premijer se - iz nejasnih razloga - upustio u grandiozni politički obračun o prošlosti, pokrećući lavinu kakva je svojedobno i Račana koštala izbornoga poraza. Jer ideološke svađe - ma kakve bile - uvijek su u Hrvatskoj hranile samo desnicu, zakriljujući budućnost crnim maglama prošlosti, u kakvima se dobro snalazi samo ista takva, crna politika.
Biskupi su jučer naime teškim riječima navalili na premijera, tražeći »ispriku zbog uvrede, klevete i narušavanja ugleda«, jer je Milanović 26. lipnja na sjednici vlade izjavio kako su »zločince ovih 20 godina štitili Crkva i HDZ«. Nije nam nakana braniti premijera, ali zapitajmo se: je li rekao istinu?
Jest. Pritom, kada je o Crkvi riječ, jedina zamjerka premijerovoj izjavi mogla bi biti prekomjerna strast: da je rekao »pojedinci iz Crkve«, bilo bi to posve precizno. Ali govorimo li o Josipu Perkoviću - a o tome je Milanović govorio - čak je i ovakva, žestoka i sveobuhvatna, njegova tvrdnja točna. Točna je utoliko što ni Crkva ni HDZ nikada nisu rekli ništa protiv činjenice da je taj čovjek stvorio hrvatske tajne službe. Štoviše, Crkva i HDZ dva su ključna stupa apsurdnoga sustava izgrađenog od 1990. naovamo: nacionalističke države kojoj je oficir UDB-e izgradio važan dio sigurnosnoga sustava.
I što će sad premijer? Ispričati se? Nastaviti svađu? Prešutjeti je? Što god učinio, neće biti dobro. Ima li neugodnije situacije za političara od one u kojoj trpi udarce premda je u pravu? A upravo se to događa Milanoviću - istina, u Crkvi su se protivili kažnjavanju zločina, ali ipak Milanović biva optužen za »uvrede, klevete i narušavanja ugleda«! Na drugoj fronti tog nepotrebnog ali zloćudnog rata, može se činiti da premijer pobjeđuje, jer HDZ najavljuje potporu ustavnim promjenama o ukidanju zastare za politička ubojstva.
Ali jesmo li svjesni što će tek taj neprirodni konsenzus otvoriti? Zar nije jasno da to Karamarko samome sebi otvara prostor za nove ideološke magle? Gaji li netko iluziju da će se ta ustavna promjena rabiti u dobroj vjeri, kada se i dogovara iz pukoga stranačkog razračunavanja? Svi će njome izgubiti: žrtve ubojstava neće dobiti zadovoljštinu; ubojice će vrlo teško biti kažnjeni; javna atmosfera samo će se zagaditi, a javnost izbezumiti beskrajnim svađama, koje će uporno oduzimati prostor jedinim važnim problemima - ekonomskome oporavku i osuvremenjivanju zemlje.
Pa zar nije bilo jednostavnije iskoristiti šansu ulaska u EU pa poštovati postojeće i dogovorene zakone, arhive prepustiti kritičkim povjesničarima, pa sve snage koncentrirati na oporavak gospodarstva? Premijeru bi netko morao reći da prošlost neće rastjerati svetom vodicom pravdoljubivosti, nego jedinim češnjakom za takve vampire: europskom kunom u europskome džepu.
