Tužno je gledati ushićenje vremešnih sindikalnih vođa nakon, prema njihovu mišljenju, uspjeloga općeg štrajka upozorenja Vladi da iz postupka povuče izmjene Zakona o radu. Razlog je jednostavan: mogu sindikati svaki dan izvoditi članstvo na cestu, dizati buku na Markovu trgu tijekom zasjedanja Sabora, možda i sukobljavati se s policijom u budućnosti, ali proces koji je počeo zaustaviti ne mogu.
Premijer, ministri, sabornici..., koje sindikalisti pokušavaju pritisnuti, više uopće nisu važni. Može narodno nezadovoljstvo izazvati pad možda i dviju-triju vlada, ali procesi koji će početi ove godine vode se iz Bruxellesa, a ne iz Zagreba. Političari koji ovdje glume vlast u načelu se od ove godine svode na menadžere za rezanje troškova. I ništa više. Ako neka garnitura ne bude radila prema ciljevima i rokovima smanjenja prekomjernoga deficita iz Europske komisije, doći će druga koja će imati jednak mandat. Pa, ako bude trebala, i treća.
Uzalud vam trud, svirači! Sve pobune, štrajkovi, protesti, politikantska kalkuliranja i taktiziranja, prenemaganja ministara pred kamerama itd., sve će to biti jeftina predstava za prikrivanje činjenice da je nakon četvrt stoljeća ova zemlja bankrotirala i da je došla pod prisilnu upravu Europske unije.
Liderov dopisnik iz Bruxellesa Vanja Figenwald za ovaj broj Lidera napravio je intervju s Ollijem Rehnom, potpredsjednikom Europske komisije i povjerenikom za ekonomska i monetarna pitanja. Odavno me neki intervju nije tako ‘tresnuo’ kao taj. Rehnovi su odgovori kombinacija birokratsko-diplomatskog rječnika, ali kad se počnu ‘prevoditi’, analitičar se naježi. Vrlo pristojno djeluje najava kako će hrvatska strana ‘trebati objasniti kako namjerava osigurati napredak prema trajnoj korekciji deficita i javnog duga’. Ili da će biti potrebni ‘odlučni potezi’. A znakovito je da će Komisija ‘blisko surađivati’ s hrvatskom vladom i ‘pomoći da se suoči s ekonomskim izazovima’.
Oni koji poznaju birokrate koji će poslije travnja voditi ‘pomaganje’ Milanoviću i ministrima da se ‘suoče s izazovima’ kažu da s njima neće biti šale. To su igrači koji, slikovito rečeno, ‘imaju krvi do lakata’ nakon tretmana koje su provodili nad Grčkom, Španjolskom, Portugalom... Ne može se njima prodavati štosove s preseljenjem dijela mirovinske štednje iz drugoga stupa u prvi. Njih ne diraju patnje onih koji će zbog ušteda u školstvu, zdravstvu ili drugim javnim uslugama ostati bez posla. Ni sudbine obitelji koje će ostati na cesti, bližnjih koji će zbog niže razine zdravstvene skrbi otići na drugi svijet prije nego što trebaju...
Najgore je što im se neće imati što zamjeriti. Sve dok ovdašnje elite (ne samo političke) ne budu bile toliko kvalitetne da uz obvezatne likove koje traži Europska komisija osmisle inovativne načine kako motivirati i voditi nacionalno gospodarstvo, provodit će se samo najgrublji oblik rezanja troškova.
Predstečajne kao iznimka Iznimka u ove dvije godine Kukuriku koalicije Linićeve su predstečajne nagodbe. Uza sve nedostatke toga zakonskog modela ipak je to potez kojim je spašeno više od 20.000 radnih mjesta. Linić je tim projektom preuzeo velik rizik, ali zar ministri nisu plaćeni da preuzimaju rizike? A čini se da je napravio i uslugu sudstvu, koje će se, čast iznimkama, morati probuditi iz uspavanosti i nedodirljivosti. Ako se u slučaju stečajeva moglo ‘bajpasirati’, tko kaže da za nekoliko godina neće postati premošteno i u svemu u čemu je neefikasno.
Treba se pomiriti i s time da će u Hrvatskoj pod EK-ovim protektoratom djelovati specifična nevidljiva ruka. Ona koja će u sklopu pripitomljavanja domorodaca iz mediteransko-balkanskoga kruga vući i poteze koji će biti u legitimnom interesu korporacija razvijenog dijela Europe. Dok nismo došli na rub financijskog ponora, strani ulagači davali su nam novac uz državna jamstva. Sada je kolateral malo drugačiji. Traže se jeftine koncesije na ono što još možemo založiti - ceste, obalu, vode, šume. Mogu to političari nazivati monetizacijom ovoga ili onoga, ali zapravo je riječ o zamjeni nacionalnog bogatstva za saniranje grijeha koje smo počinili u ovih četvrt stoljeća bez kontrole i tutorstva. Namjerno upotrebljavam zamjenicu ‘mi’ jer ne možemo izostaviti kolektivnu odgovornost za ono što su činili oni koje smo svih ovih godina birali i trpjeli, zadovoljavajući se mrvicama od kredita koji su ‘bildali’ vanjski dug zemlje.
I tako, bit će mnogo sindikalnog i političkog folklora, ali iza pozornice je istina.
O zasluženom protektoratu.
