Uglednome pravniku izmiče praksa: Ivo Josipović ostat će upamćen kao predsjednik u čijem su mandatu najviši ustavni dokumenti regredirali u dekrete protiv ljudskih prava.
U predstojeću nedjelju, Ustav će vjerojatno biti pretvoren u propis koji oduzima prava cijeloj jednoj manjini.
A upravo se prikupljaju potpisi za referendum koji bi Ustavni zakon o pravima manjina pretvorio u zakon o njihovu oduzimanju, uskraćujući ravnopravnu upotrebu manjinskoga jezika i pisma.
To su skandalozni i dugoročno zastrašujući događaji. Tako o njima misli i predsjednik Republike: više je puta kazao kako referendum o braku smatra diskriminatorskim, a izjavio je i da referendum o upotrebi manjinskih jezika i pisama ne bi bio u skladu s Ustavom.
Lijepo je da predsjednik razumije načelo jednakih prava. Samo, koje je ovlasti upotrijebio da ga uistinu i obrani? Nijednu. Učinio je ono što svaki građanin može - rekao je što misli, i na tome je ostalo. Ali predsjednik može i mora neusporedivo više.
Kasno je sad za takvu raspravu, ali nije naodmet podsjetiti: zašto predsjednik nije tražio ocjenu ustavnosti referendumskoga pitanja o braku? Sjećamo se da je Josipović u prosincu 2011. zatražio ocjenu ustavnosti Zakona o ništetnosti. Zašto to nije učinio i i sada, nego pustio da ono što i sam smatra diskriminatorskim krene na put hrvatskoga ustava?
Nadalje, što predsjednik čini da spriječi referendum o ćirilici? Ništa. Štoviše, sam je stožerašima dao ideju kako opozvati manjinska prava. »Ako ne postoji želja da se ustavni zakon poštuje, onda zakon treba mijenjati« - to je bila prva Josipovićeva reakcija na vukovarske protućirilične prosvjede u veljači.
Što je predložio, sada se ostvaruje - usprkos tome što predsjednik osobno misli da je Ustavni zakon dobar, i da ga treba poštovati. Riječ je, dakle, o političkome krahu Ive Josipovića: premda referendume o braku i ćirilici smatra protuustavnima i diskriminatorskima, nije iskoristio nijednu predsjedničku ovlast da ih razotkrije i spriječi.
Štoviše, nastavlja stvarati zbrku. Ovih je dana sigurnosne službe optužio za kaos u Vukovaru, ponavljajući gotovo od riječi do riječi - valjda u pomanjkanju vlastite ideje - ono što mu je koji dan ranije predbacio prethodnik Stjepan Mesić.
No ta je neobjašnjena izjava stvorila dodatnu pomutnju, jer Josipović odbija objasniti što točno znači. U ponedjeljak je opet morao objašnjavati razilazi li se oko Vukovara s Milanovićem, pa je odgovorio da među njima »ne postoji sukob ili veliki rat«, ali u isti čas i dodao da on i Milanović »različito gledaju« na vukovarske događaje.
Pa što to znači? Razilaze li se ili ne? Kako, zašto, oko čega? Znači li to da Josipović nastavlja svoju »politiku« protivljenja bez suprotstavljanja, legitimiranja nelegitimnog? Kako sada stvari stoje, ugledni pravnik bez prakse može osvojiti drugi mandat, ali po visokoj cijeni: da mu prvi ostane upamćen kao vrijeme opasne demokratske regresije. Kao predsjedanje katastrofom.
