Dok je Mesić, s jedne strane, bio nepopustljiv zastupnik jasnih vrijednosti, Josipović želi biti medijator i pomiritelj svih interesa u društvu. Oba pristupa imaju prednosti: da nije bilo Mesićeve borbene nepopustljivosti, Hrvatska se vjerojatno ne bi dovukla do EU; da danas nije Josipovićeve pomirljivosti, društvo bi bilo još razdrtije zagriženošću i svađama
Vara se predsjednik Republike ako misli da je dovoljan novinski intervju nedvosmislene podrške dvojezičnosti u Vukovaru, pa da time bude ispunjena njegova uloga jamca ustavnopravnog poretka. Naročito zato jer je sam Josipović unio zabunu nespretnom dvosmislenom izjavom koja se mogla tumačiti i kao podrška onima koji ruše Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina: »Ako se ustavni zakon ne želi poštivati, treba ga mijenjati«.
Pretpostavimo da je Stjepan Mesić u rujnu 2000, kada su dvanaestorica potpisala ono povijesno »pismo generala«, umjesto što je zapovijedio momentalno umirovljenje, iz inozemstva poručio ovako: »Ako generali misle da nešto ne valja, onda to treba i mijenjati«. Što bi bilo da Mesić prije deset godina, u rujnu 2003, kada su pred kućom generala Bobetka stražarili »kestenjari«, nije stao pred kamere i izgovorio onaj svoj poznati govor: »Mi moramo ustrajati na tome da je Hrvatska pravna država, da svi zakoni jednako vrijede za sve i da nitko nema i ne smije imati bilo kakve privilegije, bez obzira na prijašnje zasluge«, nego da je rekao: »Ako se Zakon o suradnji s Haškim sudom ne želi poštivati, treba ga mijenjati«? Da je Mesić učinio tako, posve je moguće da Hrvatska danas ne bi brojala zadnje mjesece do ulaska u EU.
Ako i dopustimo mogućnost da je Josipović mislio suprotno od onoga što je rekao - da je dakle želio ukazati na nepoželjni apsurd promjene jednoga od ključnih ustavnih zakona - predsjednikovo nam se zauzimanje za dvojezičnost u Vukovaru čini premlakim, nejasnim i nedovoljno odlučnim. Čini nam se takvim usprkos tome što poštujemo Josipovićev drukčiji pristup ulozi predsjednika Republike od pristupa koji je prakticirao Stjepan Mesić.
Dok je Mesić, s jedne strane, bio nepopustljiv zastupnik jasnih vrijednosti, Josipović želi biti medijator i pomiritelj svih interesa u društvu. Oba pristupa imaju prednosti: da nije bilo Mesićeve borbene nepopustljivosti, Hrvatska se vjerojatno ne bi dovukla do EU; da danas nije Josipovićeve pomirljivosti, društvo bi bilo još razdrtije zagriženošću i svađama.
Sreća je Hrvatske da je 2000. izabrala Mesića, jer je u deset godina reafirmirao vrijednosti bez kojih nema pristojne europske zemlje; dobro je da smo izabrali Josipovića, jer je u mnogih ublažio osjećaj nezadovoljstva i odbačenosti. No Josipović bi danas morao priznati da nisu sve važne bitke dobivene, i da se ne može u svemu uvažavati baš svačije uvjerenje. I zato sada, kada duhovi splitske Rive obuzimaju Vukovar koji im se cijelo desetljeće dostojanstveno odupirao, predsjednik mora stati pred naciju, kao što je u najosjetljivijim trenucima znao učiniti Mesić. Kada je Haag optužio Janka Bobetka, 80 posto građana željelo je prekid suradnje sa sudom, a borbeni su bubnjevi odjekivali mnogo snažnije nego danas. No nakon Mesićeva televizijskog govora, pučističko se ključanje odjednom ohladilo. Tako danas mora i Josipović: istupiti, rastjerati maglu koju je sam stvorio, obraniti zakon i spasiti čast Vukovara, grada koji bi 2013. prvi put mogao pokleknuti.
