Škola nas može naučiti da uspjesi virovitičkih rukometašica imaju vrlo solidne temelje u sportskoj tradiciji grada te da i konkurenciji možda imamo zašto reći hvala.
Znam da u Virovitici imate presađenih Dalmatinaca, pa neću tvrditi da je moj Dalmatinac jedini Dalmatinac na svijetu koji čita Virovitički list . Ali među rijetkima sigurno je. I ne podmećem mu ja Virovitički pod nos, nego mu naše lokalne novine dospijevaju u ruke neobičnim stjecajem okolnosti i bez ikakve veze samnom – Poslovni dnevnik, u kojem moj Mirko uređuje rubriku "Kompanije i tržišta", ranije je, naime, vodio naš Virovitičanin Mišo Šajatović koji se, dakako, pretplatio na Virovitički list. Šajatović je otišao, a pretplata ostala i tako moj Mirko u svojoj redakciji ponekad nađe Virovitički, pa zaviri da vidi što se događa u virovitičkim kompanijama i tržištima. Zato kad ga ja pitam jel`čuo da je virovitička šećerana izašla na burzu, on ispali cijenu dionice – a to je super jer tako uvijek imamo o čemu razgovarati!
Tako je bilo i te nedavne večeri – uobičajena podjela rada kod nas, ja njemu peglam gaće, a on meni iz novina, pa i iz Virovitičkog lista, čita naslove koji bi me mogli zanimati. Među ostalim, pročita on meni kako je jedan veliki trgovački lanac (neću ovdje, puno smo ga spominjali na jednom drugom mjestu: vidi forum) darovao računalo jednoj od virovitičkih škola:
- Vidi, darovali su računalo školi «Ivana Brlić Mažuranić». Je l` to bila tvoja škola?
- Nije. Ja sam išla u Školu «Vladimir Nazor», a Škola «Ivana Brlić Mažuranić» tada se zvala «Braća Ribar». Mi u Virovitici bili smo ili Nazori ili Ribari .
- Ha, i to je sigurno zbog vaše jadranske orijentacije! – pokida se moj Dalmatinac od smijeha, jer njima odande jako paše što mi odavde svi gledamo u to more koje oni, je li, imaju pod prozorom. I toliko su ponosni na njega, kao da su sami zaslužni za to što postoji!
Ali kad ne navija za svoje, moj Dalmatinac dobro zna da nekadašnje ime škole u Virovitici nije imalo nikakve veze s plavom, nego s crvenom orijentacijom – a, usput, i meni je, još kad me je pokušavao impresionirati svojim znanjem, tumačio kako prezime Ribar ne potječe s obale, jer tamo su mnogi (bili) ribari, a prezimenima je od postanka bila namjena razlikovanje suplemenika.
No mene je spominjanje nekadašnjih imena škola u našem gradu živo podsjetilo na rivalstvo kakvo je u ono vrijeme vladalo između Nazora i Ribara . Iako zapravo sasvim neopravdano, jer malo tko je sam birao školu u koju će ići, već su se djeca upisivala u onu koja im je bila bliža mjestu stanovanja.
Eto, zbog Nazora i Ribara jedva sam dočekala da počne drugo polugodište, ove, školske godine 2005/6., pa da današnjim đacima po redu mogu ispričati u kakve smo mi išli škole i kako smo stjecali prva znanja. Ima se tu dosta toga za reći – o današnjim i ondašnjim metodama, predmetima, nastavnicima, te, dakako, o učenicima sedamdesetih, osamdesetih, devedesetih... Mnogo se toga, dakle, može skupiti o školama nekad i sad, a i mislim da škole - baš zato što su škole - zaslužuju da se u njima malo dulje zadržimo. Zato, kao i obično, na forum očekujem virovitička prisjećanja i pomoć svake vrste.
Mi Nazori išli smo u staru dvokatnu zgradu, onu iza Vatrogasnog doma. Menza u kojoj se kuhao čaj i mazao kruh za veliki odmor bila je u podrumu, a sanitarni čvor, druga vrata lijevo od ulaza, bili su grozno smrdljivi čučavci - tada se još nije znalo da zahodi u školama moraju biti uredni, inače djeca, osobito djevojčice, izbjegavaju ići na zahod cijelo vrijeme boravka u školi, što stvara pretpostavke za kasnije tegobe s mokraćnim putevima. Mi Nazori nismo svi čak ni mogli stati u tu zgradu, nego smo od trećeg do šestog razreda imali nastavu u Masarykovoj, u zgradi preko puta pošte, koja je bila još starija, a u dvorištu je imala i improviziranu dvoranu za fizički . Današnji normativ po kojem jedna učiteljica ne uči više od tridesetero djece tada još nije vrijedio, pa je nas u trećem osnovne bilo četrdeset i dvoje (42) – a tada smo tek bili naučili brojiti do tako velikog broja.
U to doba Ribari su bili u većoj i novijoj zgradi u kojoj je i dan-danas Škola Vladimir Nazor. Zatim su se preselili u još noviju, modernu školsku zgradu, izgrađenu iza Malog parka. Nikad nisam bila u toj zgradi, ali i izvana se vidjelo da su u njoj veće i zračnije učionice, uredniji zahodi i prostraniji hodnici na kojima su se učenici mogli rastrčati za vrijeme odmora.
Po današnjoj logici, nas, nesretnike koji bismo zbog adrese dospjeli u Nazore , smatrali bi bezizglednim luzerima. Ali onda nije baš bilo tako...
Već negdje oko četvrtog razreda, s prvim nastupima na natjecanjima u znanju ili kasnije na sportskim terenima, svakom se malom Nazoru usađivalo da je pobjeđivanje protivničke škole pitanje školske časti. Riskiram da me drvljem i kamenjem obaspu nekadašnji Ribari , ali i ovaj put reći ću točno kako je bilo – Nazori su Ribare uvijek pobjeđivali u rukometu!
Ne znam kako je bilo u drugim ekipnim sportovima. O košarci sam slušala legende od Dade i Nanija, mojih visokih bratića koji su vrlo ozbiljno trenirali košarku. No, košarka se igrala u klubu, ne znam jesu li se tamo dijelili po školama. Nisam baš dobro poznavala ni nogometaše, niti sam što znala o nogometnim uspjesima vršnjaka, iako je tada nogomet bio općepopularan. Ali rukometne pobjede nisam mogla ne primijetiti – rukomet je, naime, bio pravi sport za međuškolsko nadmetanje.
A posljedice tadašnje premoći Nazora mogu se primijetiti još i danas. Nekadašnji rukometaši Nazora , odreda zgodni dečki, postali su treneri, predavači tjelesnog ili se pak sportom bave na neke druge načine. Molim, dakako, ispravke na forum ako griješim, ali, onako po sjećanju, čini mi se da su rukomet za Nazore tada igrali: Mrđen, Petrović, Lovreković, Jarčević, Vašarević... Za prvu trojicu znam da su ostali u sportu. Za posljednju dvojicu ne znam, ali pretpostavljam da nisu daleko.
Pričale smo mi cure, naravno da smo gledale i pričale. Znalo se da su nogometaši niži, košarkaši visoki, a rukometaši baš prave visine, širokih ramena i skladno građeni. Da ne bi tko pomislio nešto drugo, moram reći i da ja nisam tu poduzimala nešto više od tog gledanja i pričanja. Ali zato sam dobro zapamtila da je najgorljiviji navijač naše škole bio pedagog Tomo Moslavac, koji bi za dane škole i slične prigode uvijek održavao gorljive govore u kojima bi sve nas Nazore uvijek podsjećao da smo mi bolji i srčaniji sportaši.
Ne znam, doduše, koliko smo bili bolji i srčaniji kad je bila riječ o znanju, jer tu nije bilo navijanja na igralištima. Ne mogu odavde, ali možda će netko u Virovitici to učiniti umjesto mene – bilo bi zanimljivo ispitati tko su djeca koja su nekada pobjeđivala u natjecanjima znanja i kako su kasnije prošla u životu. Jest da današnjim đacima platne liste njihovih nastavnika poručuju da se ne isplati učiti i dakako da to mediji, po principu «što gore to bolje», nastoje što češće naglasiti. Ali možda bi životne priče nekadašnjih malih šampiona znanja pokazale nešto sasvim drugo - samo što je preduvjet za to da neki urednik bude dovoljno željan znanja pa objavi takve podatke. Ali kad smo već kod premoći Nazora u natjecanjima znanja, mora se spomenuti jedno ime – Antonio Brener. Kao klinac na školskoj je priredbi oduševio sve mame, tate i đake u publici recitacijom «Torto, tortice» - ja i danas pamtim stih «...oteo bih te čak i od tigra» - a kasnije je u znanju fizike bio toliko nadmoćan da je stigao čak do Stockholma, kako je to rekao njegov ponosni nastavnik Slavko Đurđević u intervjuu za «Virovitički list».
U srednjoškolskim klupama pomiješali bi se Nazori i Ribari , počelo bi prepisivanje, međusobna pomaganja, šaptanja... Čini mi se da je u vrijeme dok smo mi bili srednjoškolci uvijek bilo više solidarnosti nego podmetanja, pa bi se i rivalstvo dviju škola zaboravljalo za vrijeme onih važnih ljetnih praznika koji dijele osnovnu od srednje škole.
No prednosti suparništva mnogo sam bolje upoznala kasnije, na području koje nije imalo puno veze sa sportom. Na tržištu novina gotovo je pravilo da dva manje-više izjednačena konkurenta zbog međusobnog nadmetanja postižu veće naklade nego što bi i jedan i drugi mogli postići sami. Treba li navesti primjer? Jutarnji nije odgrizao pola naklade Večernjem, već su oba postigla gotovo podjednaku prodaju, a zajedno pokrivaju tržište koje jedne novine same nisu mogle obuhvatiti. Možda je takvo pravilo nadmetanja podjednakih vrijedilo i u virovitičkom osnovnoškolskom rukometu - da dečki u Nazorima nisu imali tako dobre protivnike, možda ni sami ne bi postali toliko dobri da kasnije čak izaberu sport kao profesiju.
Vjerojatno će znalci koji su bliže sportskom svijetu točnije ocijeniti koliko je sportska tradicija grada zaslužna za današnje uspjehe virovitičkih rukometašica, koje, vidim, danas igraju međunarodne utakmice. Mi sa strane možemo to samo pretpostaviti. A isto tako možemo pretpostaviti da konkurenti mogu pomoći jedni drugima i to ne krađom ideja ili podmetanjem klipova, nego baš u fer borbi, osobito ako su podjednako jaki. Jer svi znamo da za nepoštenim sredstvima posežu ionako samo inferiorni. Ali ništa neće biti stimulativnije od natjecanja dva najdraža protivnika, koji će svakim potezom poticati jedan drugog. I tada je pravilo - zaostane li jedan od njih, i drugi će usporiti razvoj. A koliko na taj način mogu postati jaki, vidjet će tek kad se usporede s nekim trećim.
Svaka sličnost sa slučajem dva virovitička web-portala je, dakako, namjerna.
