Desetogodišnja pisana arhiva dva predsjednička mandata Stjepana Mesića nije više dostupna javnosti – je li to puki tehnički propust, politička podvala još uvijek aktivnome »enfant terribleu« hrvatske politike, ili krimen protiv nacionalne memorije? Po svemu sudeći, i jedno, i drugo, i treće.
Tisuće pisanih dokumenata desetogodišnjega Mesićeva predsjedničkog mandata – od kojih su neki neprijeporno ključni za suvremenu hrvatsku povijest, poput nekoliko govora o Bobetku, Gotovini i Haškome sudu ili povijesne nacionalne isprike u izraelskome Knessetu – nestali su iz javnosti, nakon što ih je godinama svatko mogao rutinski pretraživati i čitati na primjerenome mjestu, internet stranici ureda predsjednika Republike. Sukladno ovdašnjemu uobičajenom balkanoidnom javašluku, na Pantovčaku se pravdaju kako su posrijedi tehničke poteškoće, jer da, eto, nemaju dovoljno informatičara. Za ozbiljan ured ozbiljnoga predsjednika ozbiljne države, ta izlika zvuči uistinu bizarno – svaki minorni informativni portal s lakoćom održava vlastitu arhivu, a to nije sposoban informatički pogon predsjednika države!? I baš zato, što je tako neuvjerljiv, tom je izgovoru teško povjerovati.
Z ahuktava se, naime, predsjednička kampanja, a Ivo Josipović nikad nije krio da ne voli slušati prigovore mesićevske vrste. Pisana arhiva bivšeg predsjednika, pak, svima je nudila ideje kojima se Mesić, u mnogo teže vrijeme početka dvijetisućitih, uspješnije suprotstavljao ekstremnoj desnici nego što Josipović uspijeva danas, kada je zemlja članica EU. Zašto da onda ne posumnjamo kako je misteriozni nestanak Mesićevih govora posljedica Josipovićeve nespremnosti da mu se prvi mandat uspoređuje s Mesićevim? Pokušajmo naime zamisliti: bi li »U ime obitelji« tako lako pogoršala Ustav da je Mesić bio predsjednik? Bi li vukovarski stožer tako efektno zaprijetio rušenjem manjinskoga zakona da je Mesić bio predsjednik? Bi li Kordića tako trijumfalistički slavili, bi li Baldasara tako vrtjeli na filoustaškome splitskom karuselu? Nije li Hrvatska bila manje ideološki zavađena u vrijeme »svađalice« Mesića, nego u vrijeme »medijatora« Josipovića? Eto, u takvim usporedbama mogle bi se kriti te čudnovate »tehničke poteškoće« u informatičkoj sobi predsjedničkog ureda.
A li ako se ne kriju – tim gore! Kako je naime moguće da nacija tako olako zaboravlja dva od ukupno pet svojih predsjedničkih mandata? Mnogi će se još sjetiti koliko se hinjene panike bilo dizalo oko svojedobnoga objavljivanja Tuđmanovih tajnih stenograma – a sada, kada je izbrisana cijela predsjednička arhiva, nitko ni da zucne! Prestaju tu biti važni i Tuđman, i Mesić, i Josipović, zajedno s njihovom politikom i međusobnim obračunima. Riječ je tu o nečemu važnijem od sve trojice zajedno: o nacionalnome pamćenju, o sposobnosti nacije da pamti vlastitu povijest i racionalno misli o sebi samoj. Riječ je, dakle, o sposobnosti kolektiva da se uopće konstituira kao nacija. A eto, mi Hrvati, narod pun modrica od busanja u prsa junačka, ostavštinu vlastitog predsjednika potopimo kao da je upotrijebljena toaletna maramica.
