Prošle su dvije godine od kako je inspekcija rada na području grada Delnica locirala, identificirala i pismeno prijavila prvu hrvatsku dadilju koja je uhićena u radu na crno. Prijava je odbačena tek po službenoj kancelarijskoj dojavi pravnog konzilija, koji donosi zaključak da nadležno sudbeno tijelo ne može pronaći zakon po kojemu bi nelegalnoj dadilji odredilo legalnu kaznu. Dana 15. ožujka 2013., donošenjem Zakona o dadiljama, Hrvatski sabor otklanja tu pravnu prepreku.
Na samom početku odmah želim reći da se ova kolumna ne bavi problemom dadilja, kojima problem pravi vlastita država (taj posao odradili smo u jednoj od prijašnjih kolumni). Ovoga puta bavimo se problemom države, kojoj problem prave vlastite dadilje.
Stupanjem na snagu spomenutog zakona, tome je, smatraju mnogi, došao kraj. A tako doista i izgleda. Odgovor na pravnu nemoć, koju je potaknuo slučaj Delnice, bio je drastičan – rijetko koja dadilja u zemlji može se spasiti.
Sve je riješeno vrlo elegantno, u par rečenica, uvođenjem dadilja u registar obrtnika. Fantastično.
Prema dosadašnjim saznanjima rezultati su izvrsni! Samo nekoliko dadilja u cijeloj državi uspjelo je legalizirati posao, što inspektorima rada i nadležnim sudskim tijelima znatno olakšava lociranje veselih dječjih glasova u sivoj gospodarskoj zoni, koji dopiru iz tisuća stanova – legla dadiljskog kriminala.
Ali to nije sve. Organima inspekcije i sudovanja stoje na raspolaganju još nekoliko utuživih prekršaja.
Uvođenje obavezne dadiljske edukacije, druga je zakonska obveza koja niti jednoj ilegalnoj dadilji ne ide u prilog. Sa prosječnom mjesečnom dadiljskom plaćom od 1000 kuna bruto (tisuću kuna bruto), nakon što plati 1700 kuna neto (tisuću sedamsto kuna neto) obveznog mjesečnog doprinosa, ostaje minus od 700 kuna sa kojim treba pokriti plaćanje dodatnog školovanja…a to ni jedna banka ne isplaćuje u kešu.
Time se znatno otežava brza legalizacija ilegalnog posla, što uvelike sprečava ubrzani bijeg iz sive gospodarske zone prije naplate kazne.
Sve u svemu, ne vidim niti jednog načina da bi se neka ilegalna dadilja mogla lako izvući. Ovih nekoliko, koje su se uspjele iščupati, dobrovoljno pomaže lokalna samouprava… Ali one i nisu prave dadilje, nego vrtićke tete koje čuvaju djecu iz cijele ulice kako bi sustigle rashodovnu cifru iz obračunske osnovice. Onim klasičnim dadiljama, koje brinu dnevnu brigu o samo jednom jedinom djetetu, ni sam Bog ne može pomoći.
Tu, doduše, Božja pomoć općenito ne pomaže, jer oko cijelog postupka ove legalizacije postoji i nekoliko birokratskih zavrzlama u kojima se niti svemogući Gospod ne može snaći.
Kolegica Kristina Turčin iz Jutarnjeg lista obuhvatila ih je sve u jednom pitanju: Zašto samo tri dadilje u Hrvatskoj rade legalno?
1. Moraju imati praksu, a Ministarstvo obrazovanja zabranilo je praksu u vrtićima pa su se dadilje morale snalaziti po bolnicama ili dječjim domovina.
2. Kad završe edukaciju, moraju se upisati u Imenik i Registar dadilja, koji vode Obiteljski centri, a Obiteljski centri su ukinuti.
3. Centar za socijalnu skrb, koji bi sada trebao upisati dadilje, ne može jer nema - pravovaljani pečat.
4. Rješenje o ispunjavanju prostornih uvjeta dadiljama trebaju izdati županijski uredi državne uprave, a oni su sada u postupku reorganizacije pa ne žele zaprimiti ni zahtjeve.
Sumirajući sve navedeno, ostaje nam samo procijeniti perspektivu zakonske regulative. U tom pogledu nastojim biti realan:
Ima li veće kazne za ilegalnu dadilju nego postati legalna dadilja?
Kolumna Priroda društva Davora Suhana, portal Moja Rijeka
