Roman u nastavcima Doba propasti
Peto poglavlje: Povratak u stvarnost
(bezvremensko stanje)
Zasljepljujući i prodorni plavičasti bljesak koji se malo prije stvorio pred Čovjekovim preneraženim očima iščeznuo je u djeliću sekunde, a njegov je ometeni vid ponovno bio kristalno bistar i čist kao da ta snažna svjetlost nije niti postojala. Ubrzo se našao usred gotovo beskrajne tamne odaje gdje kao da su nastajale sudbine sviju ljudi, a na njenim začuđujuće udaljenim rubovima stajali su kolosalni neuništivi prozori kroz koje je prodirala tek blaga svjetlost onostranog univerzuma. Na prostranom podu satkanom od sjajnim srebrnih ploča čiji je odbljesak bio prigušen turobnom polutminom, stajali su tajanstveni tanki stolovi, držeći se svaki na tek jednoj čvrstoj titanskoj nozi, a iz njihove zbunjujuće površini sukljao je bezbroj blagih neonsko plavih zraka, satkajući nestvarne i savršeno pravilne prostorne oblike čiji su prizori sablasno lebdjeli u prohladnome zraku. Iznad gotovo svake lako uočljive projekcije stajalo je barem jedno zagonetno biće odjeveno u monotono sivilo uskog zaštitnog odjela, a njihove su ruke neprestano bile ispružene prema tim mističnim oblicima i kao da su svakim svojim pokretom nepogrešivo diktirali njegovu polaganu rotaciju. Iz njihovih je dlanova sukljala neka neshvatljiva energija, obavijajući svaki oblik poput okova, a gotovo nečujni, zastrašujući šum stvoren njihovim glatkim kretnjama svojim je tjeskobnim tonom u Čovjeku poticao snažne trnce,a sablasni predosjećaj vlastite propasti kojeg niti sam nije mogao objasniti zario se u njegovo srce poput pandži. Osvrnuvši se unezvijereno oko sebe, očajnički je nastojao zapaziti bilo koje povjerenja dostojno stvorenje koje će ukinuti njegove sumnje i ponovno ga uvjeriti da ovo nije posljednje mjesto kamo je ikad kročio.
-Na kakvo si me to strašno mjesto doveo!? Ovdje vidim samo tamu i kaos, a glazba koju čujem me užasno plaši!- zapazivši zasjenjeni lik svojeg novog vladara, uzvikne Čovjek ne mogavši povjerovati da se u ovoj odaji straha uistinu kroji sudbina čovječanstva.
-Ne čudim se što ova prostorija u tebi potiče toliko strah. Svi drugi obični smrtnici umrli bi od samog njenog prizora, ali tebi je povjerena važna misija i zato smo te morali učiniti otpornijim na sve nje strahote.-bez imalo čuđenja i ljutnje, Gospodar se smireno i staloženo obrati svojem ključnom savezniku, kao da je već unaprijed znao kakve će osjećaje u njemu pobuditi taj epski prizor Galerije Paralelnih Svemira.-Ovi hologrami koji plutaju oko nas predstavljaju sliku paralelnih svemira, a moji vjerni podanici vječito kontroliraju njihove beskrajne svjetove.
-Zašto onda niste ništa poduzeli kad nam je trebala pomoć?! Niste li valjda vi natjerali ljude da potroše sve resurse i pobrinuli se da se ne pojavi bilo kakva nada!?- gnjev na kojeg je već odavno zaboravio još dok je upoznao svoje saveznike u Bezvremenskoj Vijećnici, počeo je još jednom tinjati u Čovjekovoj svijesti, a ista se sumnja već nebrojeni puta pojavila, popraćena novim nepovjerenjem.
-Besmisleno je da nas opet optužuješ za bilo što! Nisam li ti već objasnio da ništa nismo mogli učiniti! Iz više se dimenzije upravlja nezamislivim kozmičkim događajima koji nemaju utjecaja na ljudski rod, a vaš smo svijet samo izdaleka promatrali, nadajući se da će se nekako spasiti.-uzdahne Gospodar potreseno ne podignuvši glas na niže biće koje mu je proturječilo, kao da je Čovjeka polako počeo smatrati sebi jednakim stvorenjem, svjestan da je njegova uloga u ovom trenutku apsolutno neophodna i da planovi više dimenzije po prvi puta ovise o volji jednog ljudskog stvora.
-Ali nedavno smo shvatili da ćemo se morati umiješati i promijeniti samu prošlost kako bismo popravili budućnost.- obuzet vlastitim zanosom, Gospodar je polako počeo zaboravljati zašto je uopće doveo čovjeka u središte svoje civilizacije, no odlučno ga je pitanje odmah natjeralo da se prisjeti svojih prvobitnih razloga.
-Nije me briga što vaši podanici čine! Želim znati koja je moj zadatak i s kakvim ću se izazovima susresti.-zahtijevajući brzi odgovor, Čovjek ozbiljno pogleda Gospodara u lice, kao da se više ne boji tog nestvarnog božanskog sjaja u njegovim očima.
-Možda ti je to teško zamisliti, ali postoji beskonačno mnogo paralelnih svemira koje nastojimo kontrolirati koliko je god to moguće i u svakom od njih tijek događaja drugačije teče, a pojedine se sudbine mogu uvelike razlikovati. No niti u jednom svemiru čovječanstvo nije preživjelo vlastitu glupost. I dalje ne postoji stvarnost u kojoj možete biti spašeni. Tvoje će tijelo i um biti prebačeni u prošlost, dvadeset godina i mjeseca dana prije vremena kada te je moja vojska odvela sa puste Zemlje i možda ćeš moći to promijeniti.- koliko god se trudio podrobno mu objasniti samu strukturu stvarnosti, Gospodar se ponašao kao da je Čovjek sposoban čitati njegove misli te da su mu svi detalji sudbonosnog poslanja odmah postali jasni, no nestrpljivi je poslanik sve čvršće inzistirao na objašnjenju jer i dalje se nije smatrao sposobnim promijeniti svoj iskvareni svijet.
-To što ću opet postati dijelom vlastite prošlosti ništa mi ne znači. Dužan si mi dati neku nadnaravnu moć koju mogu iskoristiti za tvoje ciljeve. Kako ne shvaćaš da nisam svemoćan kao ti i tvoji podanici i da su moje sposobnosti ograničene?!
-Moraš imati više strpljenja ako kaniš prihvatiti tako važnu zadaću! Da se više nisi usudio prekidati moje riječi!- u Gospodarevim očima ponovno je zabljesnuo onaj odvratni pogled silnika kojem se nemoguće oduprijeti, no njegovo stravično lice odmah je poprimilo prijašni sklad, a kratkotrajni bijes u njegovu glasu vrlo je brzo prestao postojati.-Neću ti dati nikakve natprirodne mogućnosti i u očima drugih ljudi izgledat ćeš potpuno beznačajno. Oni nikad neće posumnjati da te je poslao netko bolji od njih. Ipak, imat ćeš beskrajno mnogo prilika za pobjedu jer kad god shvatiš da si učinio nešto krivo ili pogrešno procijenio budućnost, nećeš se morati kajati zbog neispravnih odluka. Zamislit ćeš prošlost u kojoj si drugačije postupio i tvoja će svijest biti premještena u neki drugi paralelni svemir gdje će se tvoja misija nastaviti od onog trenutka kad te je uspjeh još pratio. Ako izgubiš život u borbi sa svojim neprijateljima, postojanje će ti biti nastavljeno u nekoj drugoj stvarnosti, gdje ćeš moći spriječiti ono što ti je ranije donijelo propast.-Čovjekovo se lice ponovno ozarilo i preplavila ga je snažna sreća kakvu je posljednji puta osjećao prije mnogo godina, dok je svijet još bio ugodno mjesto za život. Konačno je imao priliku doživjeti sudbinu kakvu ja zaslužio te si osigurati najbolje moguće okolnosti. Neće više biti žrtva nepravedne providnosti koja mu nikad nije bila naklonjena i prvi će puta moći biti korak ispred ljudskog roda kojeg je oduvijek nadasve prezirao. No vijest koju je ubrzo čuo razorila je njegovu krhku sreću, ali ne i vjeru u spas koji je i dalje bio povjeren upravo njemu.
-Ipak, moram te upozoriti da će tvoje poslanje trajati samo mjesec. Potom ćeš se vratiti u sadašnjost iz koje smo te odveli i zaboraviti da si ikad išta učinio za ljudski rod. Vrijeme u kojem ćeš otad živjeti tvojom će zaslugom biti poboljšano i propast će biti izbjegnuta.- strogi, ali pravedni vladar ozbiljno se obrati Čovjeku čim je osjetio njegovu neopravdanu sreću, a njegov se razočarani saveznik ubrzo pomirio sa ograničenim trajanjem svoje svemoći, prihvativši da njegove najdublje želje nikad neće biti ispunjene.
-Vjerujem da si kadar učiniti sve što postoji u ljudskoj mašti i nadam se da me nećeš iznevjeriti. Ako uistinu ispuniš svoje veliko obećanje, onda sam siguran da ću biti u stanju ispuniti svaku tvoju zapovijed. Reci mi samo...-pretvarajući se da ga ne ispunjava ništa drugo osim bezuvjetne odanosti i snažnog borbenog zanosa, Čovjek bezvoljno potvrdi njihov sporazum te pokuša bez uspjeha novim pitanjem utažiti svoju goruću znatiželju.
-Nemoj me prisiljavati da ti išta više kažem! Sve ćeš na vrijeme saznati!- odgovori mu Gospdar gotovo zajedljivim tonom te ga grubo povuče za ruku pokazujući na obližnju sferu ispunjenu gustim saćem bezbrojnim svjetlećih točkica koje podsjećaše na zvijezde.
-Sada pogledaj u siluetu svemira i uskoro ćeš osjetiti kako nestaješ iz ove sobe i prelaziš na zemaljski svijet. Prošlo je previše vremena otkad smo bilo koga bacili u nižu dimenziju i zato se možda nećeš odmah sjetiti tko si niti što je tvoja misija, ali moj će ti se glas obratiti i reći zašto si ondje.-jedna mračna tajna koju je Gospodar tako vješto skrivao, počela se nazirati u njegovim riječima, potaknuvši u Čovjeku novo glad za znanjem.
-Koga ste još prije mene poslali na Zemlju? Što je bila njegova misija?- nelagodno zastajkujući, upita Čovjek kao da se srami zbog vlastitog zadiranja u stvari koje se ne smiju saznati.
-Taj mi je izdajnik sam otkazao poslušnost i napustio svoje mjesto u Galeriji. Bez pitanja je skočio u vaš svemir i otad ga niti najvještiji nadzornici nisu uspjeli pronaći.-govoreći titrajućim i nestabilnim glasom, Gospodar počne odavati više nego što je trebao, no prekine ga hrabri podanik, podsjetivši ga da Čovjek ipak nije dovoljno dugo u njihovoj organizaciji da bi mu se smjela odati svaka najsitnija pojedinost.
-Možemo li početi s prijelazom, Gospodaru?! Sve je već spremno.- nervozno odmahujući rukom prema nepomičnoj sferi, nadzornik svemira ZPU986 neuljudno prekine svoga vođu, prošavši ipak bez posljedica.
-Zašto sam ti uopće morao išta reći!? To se ne tiče ni tebe ni tvoje misije! Usredotoči se i pogledaj u središte ove sfere. Ne smiješ trepnuti niti odvraćati pogled i moraš biti savršeno smiren. Jedino će tako tvoj prijelaz biti savršeno uspješan. Još samo malo! Izdrži još samo nekoliko sekundi...-Prostor koji je okruživao Čovjeka doimao se sve manje stvarnim, a Gospodareve snažne riječi ohrabrenja zvučale su sve manje razgovijetno. U ušima iznenada osjeti bolni šum te gotovo klone grčevito se primivši za čelo, iz nosnica mu počne kapati svježa i vrela krv, a osjetljive oči pune patničkog crvenila više nije bio u stanju zatvoriti. Uskoro više nije mogao niti vapiti zbog svoje boli, misli mu se polako počnu gasiti i tijelo mu ubrzo usisa prozračna plavičasta sfera, izbrisavši ga iz onostranog svijeta.
Ubrzo je njegovo novo biće stajalo na prašnjavom gradskom pločniku, zaboravivši na sve što ga je ranije zadesilo. No dok je bezbrižno i strpljivo hodao ulicom, uvjeren da se tek maloprije uputio u grad kako bi uživao u čarobnom noćnom životu, neprestano ga je pratila neopisiva briga kojoj nije znao uzroka te je iznenada počeo sumnjati čak i u vlastita sjećanja.
