Diljem svijeta 3.svibnja se obilježava Dan slobode medija. Svjetski je to dan posvećen novinarima i njihovom radu i problemima sa kojima se susreću i kojima su opterećeni. Zbog činjenice kako problemi nisu nikada riješeni, tijekom godina su se multiplicirali i narasli do te mjere da se, danas, trend gašenja redakcija nije niti zaustavio niti usporio već se ubrzava dok se novinare diljem svijeta u sve većem i većem broju ubija, trpa u zatvore, fizički napada i dovodi pred sudove. Takvo je stanje u novinarstvu danas. Kako smo dospjeli do ovde? Kako smo stigli do kraja puta? Nimalo slučajno i zahvaljujući upravo ljudima koji rade u novinarstvu.
ČUVARI PRVE CRTE OBRANE LJUDSKIH ŽIVOTA, PRAVA I SLOBODE
Ovaj je tekst nastao kao pokušaj novinarke koja procesu propadanja novinarstva svjedoči iz prvih redova od 1997. godine a kako bi se javnosti donio analitički "prijevod" svega što "upija" putem brojnih, potpuno nekontroliranih medija i kako bi se razjasnio odgovor na pitanje svih pitanja - kako smo dospjeli do ruba humanosti i živimo u sustavu koji ima brojna obilježja fašizma?
Preduvjet shvaćanju postavljenih pitanja i svega što slijedi tragom odgovora jest shvaćanje posla kojeg novinar obavlja, zajedno sa aspektima odgovornosti i okruženja u kojem rade svoj posao. Dan jednog novinara, bez obzira radio on na televiziji, na radiju, pisao za novine ili portal, uvijek je jako zaposlen. Novinarstvo je poziv i novinari uvijek rade, i u svakom su trenutku spremni ustati od stola ili iz kreveta kako bi išli za temom od javnog interesa. Krenemo li s pretpostavkom kako posao obavljaju profesionalno, prije nego postave ijedno jedino pitanje, novinari "u malom prstu" moraju imati sve informacije, odnosno dokazive činjenice cjelokupne povijesti teme koju obrađuju. Tek tada postavljaju pitanja, tek tada stvaraju emisiju, reportažu, tekst koju javnost sluša, gleda ili čita tek nekoliko minuta.
Da, novinari su jako, jako veliki radnici i znaju uistinu mnogo. U samoj esenciji novinarstva, pak, briga je o ljudima; iskonska, blokirajuća, empatična i savjesna briga za dobrobit svih ljudi. Ne na način kako nam liječnici ili vatrogasci pomažu, popravljanjem stanja, već upozoravanjem na potencijalnu opasnost koja tek prijeti.
Novinari su, zbog toga, iskonski čuvari ljudi i njihovih života. Oni su ti koji uočavaju nelogičnosti i paze na sve ono što bi javnosti moglo promaknuti "ispod radara" i pokvariti im ili ugroziti zdravlje i život. Prvi su koji istražuju, prikupljaju i objavljuju informacije te zadnji koji svim devijacijama u društvu "staju na kraj".
Kako bi uočili te nelogičnosti, moraju znati jako, jako mnogo i imati "slonovsko" pamćenje. Kako su, onda, kao veliki radnici i iznimno pametni ljudi, novinari u percepciji javnosti postali gori od političara i ostali bez desetaka svojih redakcija i stotina radnih mjesta? Kako se taj proces mogao odvijati desetljećima pred očima tih istih novinara? Odgovor na to pitanje leži u jednoj jedinoj riječi - kompromisom. Jedinim činom koji je u potpunoj opoziciji sa novinarskim pozivom i koji je učinio da se danas novinari međusobno ne mogu dogovoriti ni oko čega a upravo je solidarnost jedini put ka slobodi novinarstva.
SEDMA SILA POLOMLJENIH KRILA
Gotovo svi prepoznaju termin sedme sile kao drugi naziv za novinarstvo. No, što on uopće znači? Podrijetlo pojma veže se uz vrijeme Francuske revolucije kad je novinstvo imalo iznimno veliki utjecaj i kada su pojedini novinari imali veći utjecaj i od najutjecajnijih političara. Napoleon je shvatio njegovu važnost i utjecaj te ga prozvao petom silom u Europi poslije prve četiri: Francuske, Velike Britanije, Rusije i Austrije. Ujedinjenjem Italije 1861. i Njemačke 1871.godine, broj sila u Europi povećao se za dvije pa su novinari postali sedmom silom.
U suvremenoj Europi danas, pravne države nema bez neovisnog sudstva, policije i medija ali naziv sedme sile se zadržao. Prije no što pojasnimo kako su dan danas na krilima sedme sile ljudi koji ne čine nikakvo dobro zajednici kojoj služe, iznijeti ćemo primjer kako su novinari u Hrvatskoj propustili povijesnu priliku izbjeći sve ovo što se danas događa.
Malo tko pamti kako je 1990. godine preko 1200 sudaca diljem Hrvatske dobilo otkaze, premještaje ili je poslano u prijevremenu mirovinu. Na njihova su mjesta došli ljudi koji danas čine kastu za sebe, rak ranu cijeloj zemlji, tzv. "krivosuđe". Rezultat su nebrojeni predmeti koji se nisu pomaknuli s mjesta i 95 posto nezakonite privatizacije koja nije dobila nikakav pravni epilog jer se o tome, punih 16 godina brinuo tadašnji državni odvjetnik Mladen Bajić.
Istovremeno, preko 350 tisuća ljudi ostalo je bez posla i mirovine jer je Mirovinski fond pokraden, jednako kao stambeni. Ljudi koji su cijelog života radili, stvarali i štedjeli, ostali su bez svega usred agresije na Hrvatsku.
Božo Prka odradio je svoje malverzacije u Privrednoj banci Zagreb, otac pokojnog odvjetnika Marjana Hanžekovića koji se zvao jednako odradio je svoje kao prvi ministar financija i Gojko Šušak je počeo dijeliti "zelene kartice" tko što smije kupiti u Hrvatskoj pod budnim okom Hrvoja Šarinića, Slavka Degoricije, Franje Gregurića, Josipa Manolića i predsjednika Franje Tuđmana.
Da su tada novinari bili novinari i dosljedno ispratili svaku malverzaciju do njenog kraja pod upaljenim reflektorima i kamerama, nikome od onih koji su se bacili na imovinu hrvatskih građana ne bi uspjelo ništa od onoga što im je uspjelo.
Umjesto toga, doživjeli smo da je tadašnji prvi predsjednik Sabora Žarko Domljan, mrtav hladan izjavio "kako je rat prilika koju ne smijemo propustiti". Oni rat nisu propustili ali novinari obranu svoje profesije i mnogobrojnih ljudskih sudbina, bespovratno, jesu.
I tako je, baš tada, hrvatska sedma sila polomila svoja, nekoć iznimno jaka i ugledna krila. Pero po pero, počupali su ih, već polomljene, pojedinci poput Hloverke Novak-Srzić, Ksenije Urličić (HRT urednice, sestre Žarka Domljana), Vinka Grubišića (Jadranfilm), Ninoslava Pavića, Miroslava Kutle te brojnih drugih.
OBIČNA SVRAKA U PAUNOVOM PERJU
Ali i za takvim polomljenima, slomljenih i počupanih krila, oni koji žive i ovise od percepcije javnosti i danas itekako posežu. Dok "moć" jednog Donalda Trumpa, Erdogana ili Orbana leži u onima koji ih slušaju i koji ih se boje, jednako kao nekoć Hitlera Staljina ili Nicolae Ceausescua, novinari, znanstvenici, umjetnici i sportaši isključivo svojim dosljednim radom grade ugled u očima javnosti.
Za razliku od političara kojima je imperativ dopasti se javnosti i koji posežu za brojnim kompromisima i reputacijama drugih ljudi kako bi ih javnost "voljela" i kako bi se nametnuli kao najbolji izbor na glasačkom listiću, novinari ne sile nikoga na ništa već se njihov ugled gradi godinama isključivo kao posljedica dosljednog rada koji nije podložan apsolutno nikakvom kompromisu.
Zašto - jer se čitatelj/slušatelji/gledatelji na njihove uratke oslanjaju kao izvor činjenica zbog čega je odnos javnosti i novinara neusporediv sa bilo čime i jedinstven. Sve što novinar "ima" jest upravo njegova reputacija. Upitajte se slijedeće: koliko ste puta čuli ili i sami pomislili kako neki događaj nije nimalo važan ukoliko ga nisu zabilježili novinari? Odnosno, kako netko nije važan dokle god se o njemu ne piše u novinama? Kolumne Tomislava Židaka ili Pere Zlatara bile su društvena kritika. Upravo toga svjesni su svi političari, oduvijek, i na putu nametanja sebe i svoje "moći" planski "lete" na krilima sedme sile jer su pojedinci iz redova novinara kompromisno odlučili prostor javne komunikacije podrediti kreiranju javnog mnijenja. Zbog osobne koristi, dakako.
Usporedbe radi, kako bi pojasnili medijsko "stvaranje" i opstanak jednog Milana Bandića kakvog ga znamo danas, sa druge strane staviti ćemo Dražena Petrovića i postaviti pitanje; što o Draženu mediji nisu "smjeli" napisati ili su trebali prešutjeti? Baš ništa. Pošten rad, dosljednost, iskren život i rezultati koje je ostvario, zauvijek su ga, bez ikakve pomoći medija odveli u legendu koja zauvijek uživa poštovanje i divljenje javnosti i nikome ne pada na pamet ispisati grafit preko njegovog spomenika ili murala oslikanog nadomak tornja Cibone.
Bandić, pak, kako bi nametnuo pozitivnu percepciju kao lopov i lažljivac što jest, okružuje se sportašima poput Ive Majoli, Sandre Perković, Željka Mavrovića te brojnih, brojnih drugih koji redovito u svojim javnim istupima govore iste riječi: ".... upravo zahvaljujući gospodinu Milanu Bandiću...".
Baš kao iz basne - svraka koja se kiti paunovim perjem. Kada ima suđenja ili se otkriju nove afere, kako mu "paunovo perje" ne bi palo, urednici koji su na platnoj listi i dobivaju novac za reklame, tu vijest marginaliziraju na način da na naslovnice stavljaju neke druge događaje, afere ili skandale tog dana. Ili, jednostavno, posegnu za fotografijom grudi Nives Celzijus u kostimu za kupanje ili onom Severinine gole guzice okrenute prema objektivu i sa "viješću" koja nema nikakvu važnost po javnost.
Ali, koga više zanima Bandić nakon pogleda na Severininu guzicu. Umanjivanjem veličina i značaja Bandićevog kriminala ili skretanjem pozornosti sa istog, pojedinci u medijima direktno pomažu njegovom opstanku na mjestu gradonačelnika a Zagrepčani koji ne izađu na izbore zbog prezasićenosti negativnim temama ga iznova "biraju" jer na birališta izlaze, za samo sto kuna nagrade, birači sa Kozari boka, Ferenčice, Jelkovca.
A onda se dogodio potres i pokazao golu sliku posljedice dvadesetogodišnje nebrige o gradu. Što sad? E, kada baš "zagusti", poseže se za titulama i - nagradama.
ČAROBNJAK IZ OZA UHVAĆEN SPUŠTENIH HLAČA
Franjo Tuđman prvi je postavio taj trend kada je na Pantovčaku 1995.godine, za iznimne doprinose u Domovinskom ratu, nagradio i jednu Hloverku Novak-Srzić i jednu miss Branku Bebić i stotine drugih lica iz tadašnjeg javnog života koji veze nisu imali sa Domovinskim ratom izuzev činjenice da su se tekstovi o njima objavljivali u isto vrijeme dok je trajao Domovinski rat. Franjino nagrađivanje, doduše, tada je imalo za svrhu obezvrijediti nagrade koje su prethodno dodijeljene uistinu hrabrim ljudima koji su itekako dali svoj doprinos na ratištu čime je utro put ka obezvrjeđivanju značaja tragedije koju je taj krvavi obračun ostavio na ovim prostorima.
Danas se nagrade dodjeljuju kao obmana s ciljem stvaranja pozitivnog javnog mnijenja. Miroslav Kutle je putem Globus grupe uništio Slobodnu Dalmaciju, Vjesnik, Tisak, Gradsku kavanu, Dionu i 170 drugih firmi? Odmah nagrada Zlatna kuna za menadžera 1992. godine.
Martina Dalić otkrivena je u nezakonitostima tijekom sanacije Agrokora? Idemo joj dodijeliti nagradu za zakon Lex Agrokor. Georgu Gavriloviću se sudi za ratno profiterstvo? Veleposlanik Austrije U Hrvatskoj, Andreas Wiedenhoff odmah mu je dodijelio nagradu za posebne doprinose u gospodarstvu. O Frani Lukoviću je objavljena dokumentacija u kojoj je dokazano kako je 1994.godine putem Zagrebačke banke prebacivao novac brata Slobodana Miloševića u Francusku? Brzo nagrada za bankara godine. Barack Obama je razotkriven u finalnom uništenju zdravstvenog sustava Sjedinjenih država i poticanju rata u Siriji? Idemo mu dodijeliti Nobelovu nagradu za mir!
Zagrebački Radio 101 se usudio kritički i vrhunskim profesionalizmom pričati javno o svemu tome? Brzo mu treba oduzeti koncesiju i "ići pendrecima na stoku sitnog zuba", kako je iz Sjedinjenih država tadašnjem MUP-ovcu Ivanu Jarnjaku naredio tadašnji predsjednik svih Hrvata Franjo Tuđman. Uhvaćen "spuštenih hlača", taj "čarobnjak iz Oza" tada je razotkrio samoga sebe kao i svoje namjere i mišljenje o slobodi medija i govora. Ali, Jarnjak ga je odbio poslušati i ubrzo se dogodio - Zagreb. Tog 21.studenog 1996. desila se - javnost. Iz novinarskih redakcija koje su mahom padale jedna za drugom u okrilje marketinga i prioriteta prodaje oglasnog prostora nad informacijom u interesu javnosti, prva crta obrane ljudskih sloboda krenula je tog četvrtka iz zagrebačkih domova na glavni zagrebački trg i sa 160 tisuća svijeća u rukama, sa nikada ranije niti kasnije viđenim dostojanstvom stala u obranu zadnje slobodne redakcije i glasno svijetu rekla - ne, ne gasi Radio 101.
I NAJTIŠI ŠAPAT NADGLASA NAJBUČNIJE ORUŽJE KADA GOVORI - ISTINU
Kako bi izgledao ovaj period karantene a da nigdje niste mogli niti pročitati niti čuti ikakvu vijest o mjerama i koroni dok ste bili primorani ostati doma? Kako bi se osjećali da ste svakoga dana morali ići osobno do županijskog stožera Civilne zaštite pitati informacije? Kako bi izgledao vaš život da su od ožujka svi mediji utihnuli, ugasili svoje redakcije, prestali sa radom a novinari ostali doma? Gdje biste i od koga tražili informacije? Kome bi uopće vjerovali? Susjedu? Članovima obitelji? Bili biste u strahu, zar ne?
Kako bi se osjećali da nikakvu vijest sa bojišta tijekom Domovinskog rata niste dobivali izuzev putem osobne predaje vojnika koji bi došli doma? Gdje bi svi bili da nitko nikada nije otkrio javnosti aferu Dubrovačka banka, aferu Peti ortak, razotkrio Ivu Sanadera, Slavka Linića? Bez obzira što nitko nije završio u zatvoru zbog korumpiranog sudstva, upitajte se - kako bi svijet izgledao da novinari prestanu postavljati pitanja? Najveća zabluda u kojoj ljudi nakon završetka Drugog svjetskog rata žive jest ona kako je zlo pobijeđeno, zauvijek. Nikada. Zlo uvijek postoji, dokle god ljudska narav i priroda hodaju Zemljom. Borba protiv zla vodi se svakoga dana, svim raspoloživim znanjem, kritičkim promišljanjem i djelovanjem.
Upravo hrabrošću i odvažnošću iznimnih ljudi, što novinari svakako jesu, vaš je mir (o)siguran a vaši su životi sačuvani. U ratu ili miru, po suncu ili kiši, nema mjesta na zemlji, na i u moru ili u zraku gdje novinari neće ići a kako bi javnosti donijeli sve istražene odgovore na njihova pitanja. To znači ono kako je novinarstvo javno dobro u kojem nema mjesta ikakvim kompromisima.
Baš poput Frane Supila, vizionara koji je stvorio Novi List i direktnim je "krivcem" što duž Jadranske obale ljudi ne pričaju talijanski već hrvatski jezik, Hrvatska i danas ima pojedince koji itekako pomno prate sva zbivanja i "iznad" i "ispod" radara i koji neumorno stoje na braniku slobode govora.
U vrijeme kada je ljudsko djelovanje trajno izbrisalo 60 posto životinjskih vrsta, postoje novinari kojima je stalo do činjenice kako se zbog proizvodnje čokolade sijeku prašume diljem svijeta a djeca rade na plantažama.
U vrijeme kada je zbog posljedica eksplozije nuklearke Fukushima cijeli Atlantski ocean kontaminiran radioaktivnom tekućinom koja je istekla, diljem svijeta rade novinari koji i nerijetko gladni, bez ikakve plaće za svoj rad, zaneseni plemenitošću novinarskog poziva kojeg ne mogu "izvaditi" iz sebe niti kada bi htjeli, neumorno stoje na prvom i posljednjem braniku obrane ljudskog života i slobode.
Što je tama oko nas veća, to je jače svijetlo svake svijeće koja u toj tami gori. I upitajte se, baš kako se naš kolega Siniša Glavašević upitao u svom eseju Mom gradu: "Ako odem, tko će mi čuvati grad?"
Čuvajte svoje novinare jer oni čuvaju vaš grad i nikada iz njega ne bi otišli, baš kao što nije niti Siniša.
