Povlastice su za ministre odlikaše, a ne za ponavljače

Dobro kažu da nesreća nikad ne dolazi sama. Evo, na primjer, političari. Lavina se sručila na premijera Milanovića, njegove ministre, ali dugoročno i na sve buduće državne dužnosnike u Hrvatskoj.

Premijeru su zamjerili što je u subotu, kad se radilo na rebalansu proračuna, otišao na skijanje. Ministri su kolektivno od javnosti dobili ‘po piksi’ zbog preskupih automobila koje su si naručili i sad će se, čini se, morati voziti u običnim automobilima srednje klase. Najgore je pak što je u rebalansu proračuna, kako se najavljuje, predviđeno smanjenje dužnosničkih plaća za pet do deset posto. Ne smiješ na skijanje, ne smiješ se voziti u pristojnu autu, smanjuje ti se plaća, ne smiješ ni dva sata na dan provesti na ručku, počinju gledati čudno kad u šesnaest sati kreneš na zasluženi dnevni odmor... Uskoro će premijer i ministri, kako je krenulo, morati ‘štancati’ kartice i voditi dnevnik rada... Pa u čemu će onda, u budućnosti, uopće biti zadovoljstvo biti premijer, ministar ili drugi dužnosnik?

Traže se političari nadljudi Koliko se god činilo čudnim, već su se pojavili komentari u kojima se javnosti predbacuje da pretjeruje u očekivanjima od ministara. Jer, tražiti od njih da budu moralne vertikale, da rade od petnaest do šesnaest sati na dan te da rješavaju složene probleme u kratko vrijeme navodno je ostatak iz socijalizma, kad je njegovan kult ‘političara nadljudi’. Koji su kao takvi sposobni riješiti sve probleme svoga naroda.
Zanimljivo, drugu stranu te teze čuo sam prošli tjedan od iskusna veleposlanika koji je kao jednu od najvećih mana hrvatskih građana uočio ‘nedostatak preuzimanja odgovornosti za vlastitu budućnost’. U smislu da većina ljudi u Hrvatskoj očekuje da država (dakle političari) riješi sve njihove probleme.
Istina je da velik dio građana ove zemlje doista smatra da im netko drugi treba rješavati probleme. I to treba mijenjati. Ali to nikako ne znači da se trebaju smanjiti očekivanja od političara, i onih na vlasti i onih koji bi možda mogli doći na nju.
Političari, od premijera preko ministara do svih njih 260 trenutačno po zvanju ‘državnih dužnosnika’, moraju biti ‘nadljudi’ koji će kući odlaziti smo na tuširanje i spavanje, raditi najmanje šest dana u tjednu. Tko na to nije spreman, trebao bi biti pristojan pa otići.
Naravno da kapitalizam počiva na darvinovskoj borbi za opstanak. Ali nije slučajno tijekom razvoja stvorena država da obavlja niz funkcija. Plaćanje poreza nije ništa drugo doli ugovor s pojedinim dijelovima javnog sektora da obave pojedinu uslugu.
Hrvatska je u dramatičnoj situaciji. Na rubu bankrota. Bez elite koja će osmisliti i voditi rješenja nema izgleda da će pojedinci prosječne inteligencije samostalno moći riješiti individualne probleme, tj. probleme svojih obitelji. Osim tako da spakiraju kovčege i iskoriste slobodu kretanja u Europskoj uniji. Za druga rješenja ipak je potrebna pomoć nekog od dijelova državne elite.
Hrvatskim građanima trebaju motivirani ministri. Uz pretpostavku da imaju mentalni kapacitet, iskustvo s prijašnjih poslova te viziju što treba raditi u ova komplicirana vremena.

Ministre plaćati prema učinku Frustriranim članovima Vlade (a sigurno to jesu) mogla bi koristiti poruka iskusnih novinskih urednika. Oni nikad neće inzistirati na tome da im novinari satima sjede u redakciji. Ako redovito donose dobru ‘robu’, ne moraju se ni pojavljivati na radnome mjestu. To vrijedi i za političare. Kad isporučuju dobre rezultate, kad BDP raste, kad i niži srednji sloj može kupiti automobil na temelju realnih plaća, nitko im neće zagledati u dodatnu opremu u naručenim automobilima. Nitko neće gledati jesu li koji dan obitelj odvezli na skijanje. Niti će se širiti priče kad je koji član Vlade, prije sumraka, viđen u ležernu izdanju kako se šeće centrom grada. ‘Odlikaši’ si mogu svašta dopustiti. Ali ne i oni koji se provlače s ‘dvojkama’. Kad je o plaćama riječ, neki ministri već su i do sada ‘jamrali’ da su prije ulaska u Vladu imali veća primanja. Ali iskreniji među njima ipak priznaju da poznanstva koji se steknu za ministrovanja mogu biti velik kapital za kasniju karijeru.
Kad je riječ o smanjenju plaća državnim dužnosnicima, trebalo bi umjesto administrativnoga jednokratnog reza uvesti automatizam. Kad se rezultat (izvoz primjerice, ali može i industrijska proizvodnja ili zaposlenost u realnom sektoru) poboljša, neka se i njima povećaju primanja. I obrnuto.

Kolumna Ekonomalije Mijodraga Šajatovića, Lider