Svakoga dana kad poslušam dnevne vijesti zaključak je isti: “Ovaj svijet je totalno poludio!” Cijela Zemlja postaje polako jedna velika psihijatrijska bolnica. Od država Bliskog i Dalekog istoga, preko samostalnih i suverenih republičkih odjela bivše Jugoslavije pa do aktualne ukrajinske ludnice – sve vrvi pacijentima koji ŠIZE jedni na druge…Nema, dakle, sumnje da je riječ o globalnoj šizofreniji? Ali gdje su uzroci? Kako izgleda početak ove bolesti?
Dugo sam tražio odgovor na ovo pitanje, a onda jedno popodne, surfajući Internetom, začuh Glas. Bio je to glas živog psihijatra. Dolazio je iz etera, ali bio je stvaran i govorio je jasno:
“Početak bolesti može biti različit. Može se razvijati postupno, na određen način neosjetno, sa umjerenim promjenama, a može nastupiti naglo, sa jako izmijenjenim ponašanjem koje je čak i laiku evidentno da je bolesno. Obično postoji jedan tzv. prodromalni period, dakle period prije nego se jave pravi simptomi, gdje se osoba izmijeni u svojem svakodnevnom ponašanju, svakodnevnom životu. Počinju je zanimati neke stvari koje je prije nisu zanimale, pomalo bizarne stvari. Počinje čitati nekakve knjige vjerskoga ili ne znam kakvoga čudnog sadržaja …vjerskoga u smislu da se bavi nekakvim egzotičnim vjerama koje baš nisu autohtone na području gdje osoba živi… smanjuje se broj kontakata sa ranijim prijateljima/prijateljicama, osoba se počne osamljivati, povlačiti, zapušta one hobije koje je imala, da bi se onda počeli javljati pravi simptomi. Recimo, u klasičnoj shizofreniji, počinju se javljati slušne obmane koje nazivamo halucinacije, gdje se jave glasovi koji međusobno komuniciraju, glasovi koji govore osobi o kojoj se radi, glasovi koji neki puta mogu naređivati toj osobi moraš napraviti to i to, moraš napraviti to i to. Neki puta se u takvim situacijama mogu dogoditi i zločini, gdje osoba pod uplivom takvih glasova ( to nazivamo zapovjedne i komandne halucinacije), može počiniti zločin… To je đavo, to je đavo, moraš je ubiti, moraš je ubiti…i naravno da onda u jednom trenutku kad više osoba nije u stanju kontrolirat svoje ponašanje može pristupiti izvršenju jednoga takvog čina.”
Bio je to pravi mistični doživljaj koji me prosvijetlio…Obasjan žarkim svjetlom stručne psihijatrijske percepcije, vidio sam ono što sam godinama slutio i sam, ali nisam znao stručno-psihijatrijski povezati ove literarne simptome u jedinstveni sindrom kolektivne dijagnoze.
Problem je dakle u vjerskoj literaturi…“vjerskoj u smislu da se osoba bavi nekim egzotičnim vjerama koje baš nisu autohtone na području gdje osoba živi.”
Kada sam čuo Glas kako izgovara tu rečenicu, odmah mi je proradio kliker. Spoznaja je bila trenutačna:…Ne vjerujem da bi se Isus, Abraham, Mojsije i Muhamed ikada međusobno potukli i posvađali, no njihovi se sljedbenici tuku i svađaju već stoljećima. Očito je da su se udaljili od svoje autohtone vjere i bave se nekim egzotičnim religijama koje nemaju veze sa izvornim duhovnim naukom njihovih svetih Učitelja. I tu počinje njihova duševna kalvarija.
U tako izvrnutom vjerskom ozračju smanjuje se broj kontakata s ranijim prijateljima s kojima su nekada zajedno slavili svoje vjerske blagdane… počeše se osamljivati jedni od drugih i povlačiti svako u svoje bogomolje…da bi se onda s vremenom počeli javljati pravi simptomi. Počinju se javljati slušne obmane, glasovi koji počinju naređivati moraš napraviti to i to, moraš napraviti to i to…gdje osobe pod utjecajem takvih glasova, koje nazivamo zapovjedne i komandne halucinacije (odakle valjda i potiče naziv zapovjedne odgovornosti) počinju činiti zločine.
“To je četnik, to je ustaša, to je balija…to su udbaši, to su komunisti… to su Židovi, to su Arapi…to su Šiptari, to su Cigani… to je ovaj, to je onaj…ovo su naši, ovo su njihovi… moramo napasti, moramo se braniti”…I naravno da u jednom takvom trenutku ljudi izgube pamet, više nisu u stanju kontrolirat svoje ponašanje i mogu učiniti svašta – pojedinačno ili postrojeni.
Eh, te proklete egzotične vjere.
