I. Kruh i novine
U dva sata ujutro napokon se porodilo sjećanje na nešto lijepo, to je vrlo osjetljivo doba za mozgove sklone opsesiji i paranoji. Medicina svojom križarskom bojnom produžuje niz rubričica uz kavu u dnevnom tisku, svaki dan nova pobjeda znanosti u svijetu koji se predao gluposti. Vitezovi u bijelom jedini oslobađaju nadu, taj sveti grad i zemlju utopiju čije zdravlje je nužno kao što su neizbježni i šiptarski proizvodi uz koje ih iščitavamo. Pekare i apoteke, nedostatak jednog moždine će silovito uzdrmati gorčinom. Hvala Svevišnjem na redovitosti periodičnih objavljenja, ali ona se ne mogu nikad u cijelosti zapamtiti, uvijek ostaju fragmentirana; u svrsi, argumentaciji, izvoru, objašnjenju, oživotvorenju… ali i nadanje je nekako nedefinirano i gotovo polumotivirano stanje, to je svojevrsna kapitulacija -životni intermezo koji se dvoumi između civilizirane dužnonosti kupovanja novosti i demonskog trbuha koji zavija da sitniš potroši u pekari, predaja bureku, slancu, žemički… Stare novine ipak se daju pročitati, ali hrskati i glodati kruh jučerašnji, pa to je užasno. Dobre ljekovite vijesti mirišu toplinom iz nekog sumnjivog tijesta manjinske i mrske pekarske sekte koju smo nedopustivo pustili u naša prekrasna, zlatna arijevska polja. I tako skloni životarenju i zavaravanju, bez služavke osjetljive na zvonce, pokušavamo upamtiti te bogojavljenske zadnje stranice. Da li prekid sna budilnikom u dva sata ujutro, prema istraživanjima centra tog i tog, pogoduje pri ublažavanju simptoma kod šizofrenih i opsesivnih bolesnika, ili takvi pacijenti tek moraju na počinak iza dva ujutro, ili im je upravo to gluho vrijeme najblagotvornije za moždine, ostala je misterija… Ali bitno je da nada iz te zaboravljene jutarnje vjestice ostaje pulsirati, ona zajedno s drugim poluzaboravljenim informacijama urasta u novinski eksperiment kojem se rado vraćamo dok pabirčimo nešto iz olovnih slogova. Te bivše vijesti, jednom prepoznate, elektrikom naših sivih stanica, postaju titrava svjetalca jednog velikog bizarnog displeja, jedna titrava reklama gluposti naših velikih očekivanja. I možemo se sjetiti svih tih čudesnih otkrića u nizu kava i čikova u toplim jutarnjim stolicama, kako da ne, kao i mnoštva sretnih vizija u onoj štajaznamkakosezove fazi. Prisjećamo se odsanjanih snova, uistinu oni postoje, čak i kad ih zaboravimo u sporom i slabom vozilu sjećanja. Ali odjednom vidimo te razbijene slike u prekrasnoj turističkoj panorami, i sjetimo se čitavog seta snivanja, zaredom, začudan niz prisjećanja, i komadić onog lažnog, prevarantskog peciva od čuda nam ispadne iz usta, a mijesilo ga je dlakavo, znojno lopovsko čudo iz one bliže, ali dozlaboga nakaradne pekare!
Zaista su, blistave te vjestice iz tehnološke i medicinske revolucije, one su jedine vrijedne tiska jer taj ushit…. Ta medicinski reanimirana nada je napokon, jedina moguća novost. To produžuje život, a novinari ga upravo skraćuju, gadi mi se kako žive i kako pišu, taj njihov nezdrav život upravo zagađuje i nas koji čitamo te njihove črčkarije koje prevrću svojim olovčicama poput balegara, ali njihovo sunce je odavno zašlo, upravo ti se zgadi onaj koji živi od takvog rada. U okolnostima u kojem rade trebali bi mutirati, a pošto nisu, ovaj svijet ih je zauvijek pregazio. Današnji čovjek, da bi opstao ne smije si priuštiti vijesti, a ostati njima zatečen to je tek znak kretenizma i opće evolucijske i mentalne zaostalosti. I tako je gluho doba noći razriješilo nadolazeću jutarnju dvojbu, odlučno ne šiptarskoj robi i novinarskom retardiranom izvještavanju doslovno o ničemu! Ah, u vrijeme kolportera i seoskog bubnjara bar si mogao izgrditi sluškinju da ti posluži kruh s medom pa da onda trkne po novine kojima bi ju potom izlupao po glavi, a danas… danas jadna radnička bagra više nema ni pišljiva boba, a kamoli da se razmeće svojom crvenom i ostalom retardiranom štampom! Tako je to kad potkopaju one koji ih hrane. A ne treba više ni kupovati kruh od onih što su vjerom i tenom i porijeklom gori od nas! Što su napravili od prekrasnih crno-žutih delicija, kremšnite su upravo oskvrnuli, oh ta zar je divno slastičarstvo naših baka nestalo zauvijek. Kao i oni žabari preko… Kupit ću novine tek kad ti nametnici, ti kvaritelji i muljatori sumnjivih ukusa, kolektivno crknu u rudnicima - zatrpani i zaraženi salmonelom! A onda nek si navuku svoje Gege, he, he, he. Jadna država u kojoj nemaš što pročitati u dnevnim dijagnozama koje jašu na krivulji opće dekadencije. Davno smo iskorijenili stari bogati sloj dobrog ukusa, bez njega nema ni dobrih revolucija, revolucija je nenadahnuta, bez plavokrvnosti pokolj gubi na eleganciji, kakav je užitak u silovanju nekog sličnog sebi….. Da, naravno da je glupo vjerovati da je postajao pošten bogataš, ali tek ubojstvo manira i kurtoazije je neoprostiv zločin hajduka i seljačina. Koljemo se međusobno, bez razlike, kralj je mrtav - svatko je kralj svog kretenizma i idioti nas čine idiotima. Uostalom sve one koji jauču i koji su višak radne snage, pameti ili gluposti treba preorati, tek toliko- da svi imamo jednako prostora za tiho uživanje. Sirotinju prodati za medicinske pokuse, ona je eksperiment već sama po sebi, ako se ne proda nema napretka – znanosti. To će obogatiti medicinske biltene koje namjeravam redovno i iscrpno čitati. Sve ružno treba sretno utopiti u formalinu, tako će se svijet zadovoljstva i ljepote nastaviti živjeti.
Onaj koji ne zna što je pravi kruh i što su istinske vijesti nek krepa u žrvnju komunističke avangarde, taj nije zavrijedio da živi u dobu u kojem svi jedu samo kolače. No možda treba sačuvati grančicu tog radničkog korova, kao pelin, ako si blagoslovljena kasta nedajbože pokvari želudac. Izvedimo sirotinju u arenu, tvornice su propala zabava.
II. Tune i kovanice
Zoro je škripao u gumenim čizmama od sedam milja skliskim od pokolja s kojeg se vraćao. Uvijek je iznova fasciniran koliko u tim ribetinama ima krvi, a zvuk i miris motorne pile uvijek ga razmaše. Njegova zaručnica zasigurno bi ga prezrela da ga ima priliku vidjeti u društvu kosooke, splašene, podmukle, škiljave rase koja pije za krvavo zarađen i sigurno dozlaboga prljav novac. Ali ona je daleko, u gradu koji je procvjetao iz palače kršćanima najokrutnijeg rimskog cara, Edita raskalašeno i naivno poskakuje ponorima bludne mašte sodomičara u hladu antičkog zida, ta podsvjesna kulisa pijace robljem je napaljuje dok Zoro tamo negdje zakrvavljuje rajsku razglednicu. U mondenom kafiću on je njen zaručnik i apsolvent marikulture, koljač riba, neeee… A ponekad on i kleše, nije trač, obnavlja neku crkvu u mjestu u kojem kolje tune. Zavisno na kojem polu se nalazite, voda u slivniku drugačije otječe. Tuš ispire negativne energije skupljene u astralnom tijelu, Zoro radosno sapuna Hajdukov grb dok ga u pjenušavom opuštanju napušta motiv iz psiha tuna u crvenom plićaku… i ta kada je ruzinava kao brod iz pjesme koju netko već vrišti oduševljen što je popio njegovu brižno spremanu travaricu koju je brao svojim rukama. U biti brao je trave svom čiru na želucu koji je napokon puka’jer Zoro je bio dobar mladić. Njegovu dobroćudnost, prostodušnost i pomirljivost bezobrazno sam trošio uz raskalašeno društvo koje se okupljalo u našem iznajmljenom stanu. Kad bi mom cimeru sve opustošili, uvijek je ostajao njegov neiscrpan smisao za humor, ali nitko nije znao za njegov čir… Potrošena je i zaliha izvrsnih ljutih inćuna i ribljih delicija koje je pobožno spasio iz propalog poduzeća u kojem je radio.
III. Bijeli crno-bijeli Te-Ve
Zoro je zatekao našu šesteroruku neman kako još plovi prekrasnim, razvučenim otokom u hipotekarskoj pustoži iznajmljenog stana, na stolić presvučen aluminijem optimistično je spustio crno-bijeli televizorić izliven u bijeloj plastici u svoj njezinoj dizajnerskoj dražesti. Nakon brodoloma, to je prvi aparat koji je uplovio u jedno opasno ali bezbrižno područje, bijeli televizor za bijelo smeće. Bio je živ, pseći razigrano podizao je krivulje oduševljenja u svom novom domu, i iako je lovio samo distorzije, njegov spasitelj i prijatelji u njemu su vidjeli rasni aparat velikog srca i odličnog karaktera. Zoro ga je dresirao pinjurom i aluminijskim perecom otetim stoliću s kojim čini titravu, blještavu simbiozu. Grandiozna razvučenost kauča, ionako nije naučila društvo nekoj televizičnoj ovisnosti. Skakutavi tv je karmički našao roditelje koji su ga učinili tehnikom većom od života, njegovo ometanje u davanju slika samo je izazivalo val oduševljenja u vlasnicima jednog suludog mentalnog programa. Prisjećam se da je to čudo bilo Japanac, a kad je propjevao King of my castle, zauvijek je osvojio sva srca. Neman je u sakupljača prvo progledala okom Našeg Čovjeka čiji se organizam prvi oteo postorgijaškoj isprepletenosti njušeči robu i novac u djevičanskoj zori, rasparčavaj pa ćeš imat… Kike je nanjušila kret životinje čija je jedina briga da ju krade i održava u životu. Iako je svijest napustila mantrajući: 'Grij mi kosti Grga, grij mi kosti Grga, grij mi kosti…', uz jednoličnost njegovog fanatičnog tucanja, sljepoća zidova i praznina svitanja brzo su sprženi tjeskobom koja je šiknula iz njezine potrgane cipelice. Ali Grgi je bilo milo držati korak s paranojom dresirane kujice, on je probušio rupice na koje ona slini i on drži zvonce ma koliko ona tužno zvocala, on samo čuje zveket lanca kojim je Kike vezana, koji je za nju bešćutan i nečujan… I neman otvori usta i zanariče: 'Di su novci Grga, pokra’ si me Grga, lažeš Grga, pokra’ si me, di su pare, pokra’ si me Grga...' Tako su posljednje dvije glave, iz prijatne obamrlosti noćnog jedinstva, umjesto muzičkom željom, probuđene temperamentnim varnicama koje su i iskovale zvijer… Moja Judy zna grleno započeti dan, ali Kikino hladno oružje, kojim je lupala po svom princu, zaista izaziva fotonski prasak smijeha. Kike i Grga su uvučeni u stan, jer izbezumljena Pepeljuga koja šepa za princem na silu pokušavajući ugurati njegovo nezgrapno priznanje u svoju tijesnu, bespomoćnu cipelu, je teatar kakav se mora ugostiti.
Zoro se ozareno smiješi i tapša bijelog ljubimca koji je kao star, odlučio postati naš Tamagoči, ali briga za opće dobro i smisao za intuitivno usrećivanje, uzaludno žmirkaju njegovim plavim okicama koje gonetaju sudbinu splavara poročne 'Medusse'. Hoće li nam tranzistori izgorjeti, hoćemo li eksplodirati, hvatamo li još uopće zemaljske signale, kako smo uspjeli odbaciti osigurače e da bi mutirali u nešto tehnički nezamjenjivo i ima li uopće Zemlja dovoljno energije za nas? Komu će nas nositi na popravak… Tu prkosnu životnu tehnologiju preživljavanja uz što više oduševljenja koje čovjeka vodi gdje nijedan prije nije otišao, Zoro je savršeno podržavao. Njegova jutarnja vizita 'i njegovom dnevnom boravku', zatečena je Kikinim razbarušenim crnim uvojcima i crnim tabanom kojim je došepala, a kojeg nije poznavao… osmijeh ozvučen srcem znak je zadovoljstva što će igračka koju je donio oduševiti brodolomca više! Možda je često ostajao bez teksta zbog neurednosti mog života, ali taj tarzanski jezik varijacijom dužine, visine i modulacije glasa 'E', prenosio je nedvosmislene poruke, glasovno šture ali emotivno bogate. I Judy me priučila tom glasanju koje je nju činilo upravo neodoljivom - jedan jedini čist, arhetipski glas koji imenuje sva raspoloženja i potrebe, bez njega više ni ne mogu zamisliti život, želim samo taj E za pozdrav, E za volim te, E za prijekor, E za oduševljenje, E za udvaranje, E za sve! Ali Judy je u tu jednoglasnu rječitost unosila i očaravajuću imoćansku kolorativnost, ona je prava E psihodelija. E a Kiki se od udaraca po leđima lupeškog ljubavnika dobro razlijepila cipela pa nije previše zadržavala pažnju na nekom tamo na vratima koja njenoj volji priječe put do trgovine sa super ljepilom koje na nju već beskrajno čeka. Neznancu je samo dobacila 'Kike' uz simpatičan prijekor u glasu što ju ne poznaje u boljem izdanju. Zoro se smješkao 'he,he,he' garavoj namiguši onako bijel od kamene prašine. Ta zar je klesao čitavu noć, zar radi s nekim vilenjacima ili mu je nadređeni čudovište… pa tek sviće, pola šest! Kako kulturnu baštinu obnavlja uz kajkavce iz hrvatskog zagorja, možda je gradnja uistinu začarana pa im treba čitava noć da bi se sporazumjeli. Kike i Zoro su se mimoišli kako to čine dan i noć, zvjezdana i kamena prašina, noseći u krvi ritam svog tucanja
Čupava mršavica poput autistične Shirley Temple, nabija i učvršćuje svoju cipelicu. Njom će nestati iz života klesara, tunokoljača i hajdukovca. Mali bijeli crno-bijeli televizor hvata Kikine morzeove znakove i šum na srcu bijelog crnca… Zoro pokazuje na izvor smetnji i šumova kao na svoje srce:' Našao sam ga na otpadu'. Judy se naravno cereka gledajući zbunjenog Zora koji se napio između restauracije i restauracije, crkvetine i krčmetine i koji bi zauvijek mogao zamijeniti dan za noć, tucanje po kamenu za potucanje uz Kike zmijaricu. Kike će za tri minute, koliko je potrebno super-ljepilu, biti na putu za svoju otrovnu planinu s koje se pruža beskrajan pogled na inficiranu civilizaciju i otoke u nebeskom podnožju. Grga brže i bolje lijepi, popravak se još nije posušio, a on već ulazi u autobus ispod prozora s kojog mu Kike prijeti ubojstvom, ali pupkovina kojom su sljepljeni toliko je elastična da ju je u sekundi povukla u bus za B. Dok jedan ne potpraši, drugom se ne zapraši. Kike i Naš Čovjek Grga imaju praška.
'E Zoro bolji si ovako oštar i bijel nego da si žut'- cvrkutala je Judy kuhajući kavu i cijedeći limun u Amaro za plažu.' 'Oli ti ujutro ne klešeš onu ruševinu? Nastavi tako da te taj kamen zuvik zatrpa! A mi renesansu oživljavamo na plaži, slikamo! Ponesi vino što smo ti popili pa ćemo zajedno biti na slici… ha, ha, ha… dobro da te Kike nije ušmrkala! Operi taj kamen dok ti nije izgreba Hajduka. Oli ti oćeš tu još upisat Kike… E he, he he… E zapali s nama Splićo, pitomo, ne ko ono dvoje zmijara s kamenjara'
