U Virovitici je promovirana knjiga „Identitet Srba u Virovitičko-podravskoj županiji“ dr.sc. Filipa Škiljana u kojoj se na 130 stranica, uz geografski i povijesni okvir doseljavanja Srba na prostor ovog dijela zapadne Slavonije, obrađuju teme odnosa Srba starosjedioca i Srba doseljenika, međunacionalnog odnosa Hrvata i Srba, narodnih običaja i svakodnevnog život srpskog stanovništva na područjima nekadašnjih općina Virovitica, Podravska Slatina i Orahovica te vrijeme dvaju ratova, odnosa prema antifašističkoj borbi, vjeroispovijesti i crkvi.
Zapisi su nastali na osnovu sjećanja, iskustva i utisaka kazivača s kojima je autor razgovarao obilazeće ih u njihovim domovima u razdoblju od godinu dana. Nakon što je, na inicijativu Srpskog narodnog vijeća, prikupio i u časopisu „Tragovi“ objavio dvadesetak iskaza Srba s područja bivših općina Grubišno Polje i Bjelovar odlučio je pisati o Srbima voćinskog kraja, o njihovim običajima, legendama, činjenicama, slavama, vjenčanjima, kramovima, sahranama ...
"U prosincu 2020. dočekao me u svojoj kući virovitičko-podravski dožupan Igor Pavković i proveo po čitavoj općini tražeći posljednje sugovornike s kojima je bilo moguće provesti intervjue. Uistinu se radilo o posljednjim Mohinkacima koji su bili voljni govoriti. Postao sam svjestan da nema više ljudi, da su sela oko Voćina prazna i da bih mnogo više dobio da sam stigao desetak godina prije. Tada sam već vidio da su sela Dobrići, Đuričići, Kuzma, Lisičine i Popovac potpuno prazna, a da u Rijenicma, Gornjim Kusonjama, Gornjim Meljanjima, Sekulincima, Smudama i u Donjim Kusonjama živi tek nekoliko ljudi. Igor me je oduševio svojom otvorenošću, pozitivnom energijom i poznavanjem prošlosti i sadašnjosti svojeg kraja. Shvatio sam da bi njemu bilo drago da tako obiđemo čitavu Virovitičko-podravsku županiju i da od sjećanja spasimo ono što se još može. Za deset godina možda više neće biti nikoga koga bi mogli pitati o običajima koji su iščezli još u doba socijalizma", kaže Škiljan.
Ali, bilo je vrijeme korone, ni malo laki uvjeti za tako obiman posao na terenu. Strah od nepoznatog, ljudi sumnjičavi prema svakome. Ni pitanja nisu bila jednostavna, pogotovo ona o ratovima i životima nakon njih, migracijama i promjena imena naseljima u kojima žive. Unatoč tome prikupljeno je više od šezdeset intervjua zahvaljujući, naglasit će autor, izvrsnoj Igorovoj organizaciji koji je kazivače i njihove obitelji pripremio za razgovor, a njega za ono što bi mogli kazati i o čemu najviše znaju. Bilo je to najveće istraživanje koje je ikada proveo.
"Posjećivali smo Srbe u selima i gradovima, tražili najzabitija sela kako bi došli do posjedih kazivača, djedova i baka, koji su se rado prisjećali svojih mladih dana, svojih sela koja su neka potpuno drugačije izgledala i onih teških perioda svoga života. Ponekad bi neki od njih i zaplakali sjećajući se svoje prošlosti, neki od njih bi nas iznenadili lucidnošću i izvrsnim pamćenjem. Jedna baka iz Gornjeg Miholjca, rođena 1926. godine iz rukava je sipala sve običaje Srba u selu. Duga baka, dvije godine starija, ležala je u Čačincima bez noge u krevetu isto tako lucidno govorila o nekadašnjem životu u selu i okolici", prisjeća se Škiljan.
U nekim slučajevima kazivači su bili posljednji stanovnici srpske nacionalnosti u selu, niti jedna osoba koja je volju za razgovorom nije odbijena, a bilo je i onih koji nisu željeli razgovarati. Nije bilo moguće razgovarati s predstavnicima naselja kojih više nema niti s onima koji žive u Srbiji. Istraživanje je utvrdilo kako je raznolikost terena, običaja i načina života velika: Brđanska je drugačija od podravske ravnice, potomci solunskih dobrovoljaca su drugačiji od starosjedioca koji su doselili u 17. i 18. stoljeću s Banije, Korduna, iz Like, Bosne i Crne Gore.
Neka sela su zarasla u prašumu, u nekim naseljima više nema nikoga, ponegdje se ne vidi da je naselje postojalo, a pojedina sela ostala su onakva kava su bila 1991., ali s puno manje žitelja ili novim sastavom stanovništva.
U nekim naseljima ima manje stanovnika nego u mjestima Vojvodine gdje su suseljani odselili. Oni koji su otišli iz Hrvatske, pogotovo stariji, žale za svojim zavičajem. Jedan kazivač iz Gradine, podravske ravnice, ističe kako stariji liježu u Slankamenu (Vojvodina), a bude se u Gradini ili nekom drugom mjestu u okolici Virovitice ili Slatine. Drugi, iz Ade, kazuje kako brojni mještani koji su otišli u Srbiju danas zavidni onima koji su ostali na svojemu. „Iako nam je teško jer se moramo dvostruko truditi i biti dvostruko bolji od Hrvata u bilo kojem poslu, ipak nam je drago da smo ostali“, rekao je on. Ima i mladih koji ne žele napustiti svoj kraj. Jednom takvom, iz Hađićeva, ćukundeda bio prota u selu. „Stol koji stoji u kući je on izradio. Za tim stolom sam je prvi put, a jest ću i posljednji te ću ostati na svojemu“, kategorično je izjavio.
"Mladih obitelji gotovo uopće nema tako da se srpske populacija na području Virovitičko-podravske županije vrlo teško može obnoviti. Djeca iz nacionalno mješovitih brakova gotovo redovito se krste u katoličkoj crkvi i postaju Hrvati. U Virovitici i drugim gradovima brojni Srbi se ne žele izjasniti jer smatraju da im to nije oportuno. Posebno je to rašireno kod mladih, a i stariji smatraju da bi njihova djeca mogla imati problema sa zaposlenjem, pronalaskom bračnog partnera i drugih prepreka koje ne žele na svom putu. Prema riječima jednog od kazivača mnogi ne žele reći da su Srbi, a dio onih koji drže do običaja srame se srame se te činjenice pa im je lakše kad se pišu kao pravoslavci. Međutim, i onima koji se ne žele izjasniti to ionako ništa ne pomaže kad se u malim sredinama poput Virovitice, Orahovice ili Slatine ionako svi znaju tko je koje nacionalnosti i vjeroispovijesti – ističe Škiljan.
Komentirajući takve slučajeve kazivač iz Gornjeg Miholca je rekao kako Hrvatski i Srbi mogu zajedno raditi, ali ne i piti. „Ako pijemo, onda smo drugačiji, kuražniji i jedi drugima govorimo ono što ne bi smjeli pa stvari isplivaju na vidjelo“, objašnjava on. O izumiranju sela govori i priča iz Suhe Mlake. Jedan tamošnji stanovnik govori kako u selu ima još samo 25 osoba koje bi se mogle sahraniti na mjesnom groblju.Ono po čemu je nekada Suha Mlaka bila poznata to su šljive. Neki novi ljudi, doseljenici, ih ruše i uništavaju mijenjajući tako običaje koje su Srbi ovdje stoljećima brižljivo čuvali.
Knjigu je izdalo Vijeće srpske nacionalne manjine Virovitičko-podravske županije, recenzenti su bili dr.sc Aleksandar Vukić, prof.fr Darko Gavrilović i mr.sc. Milan Radanović.
