U 63. godini, u petak navečer, 29. svibnja 2020. napustio nas je istaknuti virovitički novinar Zvonko Jesenković (1957, Čepin). Iako se novinarstvo ubraja među deset najstresnijih zanimanja zbog čega je životni vijek novinara u prosjeku kraći od ostatka svijeta, vijest o odlasku uvijek iznenadi i potrese. Uvijek je prerano za odlazak, za to uvijek ima vremena jer toliko je toga što još nismo rekli, napravili, objavili…
A Zvona je itekako još imao što za kazati, napisati, zabilježiti, objelodaniti i otisnuti. Više od tri desetljeća bio je kroničar ovog grada, kao pravi lokalac pratio i pokrivao sve sektore, od politike do sporta. Ili obrnuto, od sporta do politike jer je i sa sportskih i političkih arena izvještavao s jednakom strašću.
Lokalni novinari nemaju specijalizacije, od njih se očekuje da savršeno dobro budu informirani o svemu što se u gradu događa, da iz rukava mogu odgovoriti tko je što u gradu, da u pola noći znaju tko s kim i zašto. Da se ujutro jave sa sjednice Gradskog vijeća, popodne iz sportske dvorane, a navečer s koncerta. U međuvremenu skoknu do nekog sela u okolici naprave priču za revijalni broj.
Zvonko je bio sve to, pa onda još i urednik novina, glavni i odgovorni urednik cijele medijske kuće (Informativni centar - Radio Virovitica, Virovitički list) pa i njen direktor. No, ono po čemu će u povijesti virovitičkog novinarstva biti posebno zapamčen je njegova kolumna u "Virovitičkom listu" koju je svaki tjedan pisao od 6. srpnja 1990. (broj 1669.) do 27. lipnja 1997. (broj 2032.).
Na početku, do 15. ožujka 1991. godine (broj 1705.) izlazila je na naslovnici pod egidom "Kurzivom", a onda na drugoj stranici "Prvi lijevo. Ali Zvona ju je sve vrijeme zvao prvom lijevo jer je i na prvoj i na drugoj stranici išla uokvirena na prvom stupcu lijevo. Kudili su ga i hvalili, polemizirali i osporavali, ali čitali.
Posljednji "Prvi lijevo" naslovio je "Čudo", i onda je rubrika netragom nestala. Bez ikakvog objašnjenja. Povezali smo to s novim glavnim urednikom, ali Zvonko o tome nikada nje pričao. Kako god bilo bio je prvi kolumnista "Virovitičkog lista" i do danas jedini koji je to sustavno radio. Bilo je pokušaja, ali trajali su vrlo kratko.
Bio je i pionir omladinskog tiska u našem kraju. Tih osamdesetih godina mladi su ih, na krilima legendarnog tjednika "Polet", grupe strip crtača "Novi kvadrat" i glazbenog "Novog vala", posvuda pokretali sa željom da u svojim sredinama oblikuju urbani supkulturni identitet. Zvonko je u Špišić Bukovici gdje je tada živio pokrenuo "Bukovački omladinski almanah" (BOA), a u Virovitici je snažan pečat dao "Bumerangu".
Paralelno s tim na Radio Virovitici radio je omladinski blok "Vrijeme mladih" koji je išao svake nedjelje u 11 sati, u okviru emisije "Nedjeljni radio kolaž". Profesionalno se u Informativnom centru Virovitica zaposlio sredinom osamdesetih nakon kratke političke karijere. Bio je, naime, profesionalno zaposlen tadašnjoj općinskoj omladinskoj organizaciji.
Neobično je volio strip i rado pisao o njemu. Govorio je: „Ne odrasti sa stripom ispod ruke je bilo kao da si preskočio pubertet“. Sa dr Ivicom Velesom i Željkom Vampovcem Brkom osnovao je "Strip klub 85", utemeljio "Dane stripa u Virovitici" i pokrenuo strip fanzin "Gavran" kojemu je bio glavni i odgovorni urednik. U Viroviticu su na Dane stripa dolazili autori i ljubitelje devete umjetnosti iz cijele Jugoslavije, a "Gavran" je letio na mnoge adrese širom velike zemlje. Odasvud su dolazile samo povale za virovitičke stripaše pa je Zvona opravdamo bio ponosan što nije krio u svojim uvodnicima i tekstovima. No, još ponosniji je bio na mlade talente koji su zbog toga zavoljeli strip i postali cijenjeni i priznati autori.
Bio je i jedan od osnivača Košarkaškog kluba Virovitica.
Mnoge stvari (danas bi rekli projekte), u toj ranoj fazi našeg novinarstva odradili smo zajedno i svakako utjecali jedan na drugog. Oprostit ću se od Zvone dijelom iz njegovog "Prvog lijevo" naslovljenog "Novinari", od 29. travnja 1994. godine.
«Dakle, ili se povijest ponavlja (što nikako ne mogu prihvatiti) ili je netko pobrkao lončiće (što je moguće ali jednako neprihvatljivo). Novinara «Glasa Slavonije», nezadovoljan njegovim pisanjem o radu Poglavarstva i raspolaganjem gradskim proračunom, virovitički gradonačelnik udaljio sa sjednice Poglavarstva. Takvo što ovdje, otkako je 1990. Hrvatska obukla demokratsko ruho nije zabilježeno. Jest da se znalo tu i tamo dogoditi da se novinare jednostavno ne zove na neke skupove, ali se udaljavanje novinara sa sjednice jednog ovakvog organa sada prvi put dogodilo.
Prvi i posljednji. Nadam se.
Gradonačelnik kao i svatko drugi ima se pravo ljutiti na novinarski napis. Ali onda se zna kako se to nezadovoljstvo izražava. Odgovorom, demantijem, polemikom. Svime, ali svakako ne udaljavanjem novinara sa sjednice. Te metode više ne prolaze. I tko ih se laća, čini to u korist vlastite štete.
Jedan je udaljen, a drugi novinari će o radu Poglavarstva izvještavati odgođeno. Nakon sjednice i samo o zaključcima. Koliko će takav prijedlog zadovoljititi novinare i javnost koja od njih očekuje informaciju, budemo vidjeli. Osobno mislim da zadovoljnih neće biti. Uključivo i samog gradonačelnika.
Glede ovog, u svakom slučaju nemilog i nepotrebnog događaja, prisiljen sam još jednom ovdje podsjetiti na Voltairea koji jednom otprilike reče: «Muka mi je od onoga što govorite, ali i dalje se borim da kažete što mislite». Čime je sve, što se tiče prava na slobodu misli i govora, demokracije čak, rečeno. Osobno, misao ovu smatram sukusom demokracije. I držim je se kao pijan plota. Ne bi bilo zgorega da je se i drugi drže.
Ovaj događaj ponovno je otvorio vječnu temu odnosa političara i novinara. I jedni i drugi odgovorni su za izgovoreno i napisano. I to sasvim jednako. Otud valjda i vječni sukob dviju strana. Jer dok političari najviše vole da u novinama ništa ne piše, novinari pak vele da piše što više. Takve su im pozicije. I jednake i različite.
Novinaru su činjenice svetinja. I tu se rijetko kada dogodi promašaj. I nezadovoljstvo nositelja funkcija. No problemi nastupaju kada novinari odnose, pojave, poteze komentiraju. A komentari su slobodni, I tu sada imamo držati se one: muka mi je, ali...
Inače, ode sve tamo gdje je i bilo. Zaustavite Reuter, vikali su tamo neki s kojima u društvu ne želimo biti. Tamo negdje takvi isti danas novinare protjeruju. Makar ovo što se kod nas dogodilo nije ni blizu usporedivo s navedenim (i dobro je da je tako), ipak samo po sebi dovoljno je upozoravajuće. I stvarno želim vjerovati da se neće ponoviti. Da se ipak radi o prolaznoj ljutnji. Jer ako je nešto drugo posrijedi, onda je kolega Blažević iz uglednog «Večernjaka» u pravo kada pita: tko je sljedeći?
Nitko. Nadam se.
Novinari, hajdemo još malo o tome, ne prate sjednice (o tome se u ovom slučaju radi) dobrotom nositelja funkcija, već zato jer je to njihov posao. I ne radi se o doboroti i dobroj volji dužnosnika hoće li zvati novinare, već o jasnoj obvezi izvora informiranja da o svom radu obavijesti javnost. A to bez novinara i medija teško da će ići. Odnosno može. Onako po ruski. Biltenima, lecima, lokalnim elektronskim dobošarom… No, to bi bilo veselo. Pravi «come back». Hvala lijepa. Bez mene. Više mi odgovara i ovakva Hrvatska s demokracijom kojoj se svi učimo. Netko brže, netko sporije.»
Počivaj u miru Zvona. Obitelji iskrena sućut.
