Jednoga dana neki će klinci možda u nekoj školskoj čitanki pročitati priču: Bilo jednom u dalekom Perthu. Slavni Lleyton Hewit na zalasku svoje velike sportske karijere igrao je jedan od svojih posljednjih teniskih mečeva protiv mladog amerikanca Jacka Socka. Prvi je set, kod rezultata 5:4 za njegovog suparnika servira za svojih 40:0. Linijski sudac proglašava aut. Hewit se priprema za drugi servis, ali njegov PROTIVNIK mu javlja da provjeri poen, jer misli da je lopta bila dobra. U publici oduševljenje. Hewit gleda u čudu…ne propušta priliku i traži potvrdu kamere. Snimka pokazuje da je lopta na crti… Gledalište pada u trans. Sock je sretan kao malo dijete. Dečko, sa koje si planete?
Rijetki su mediji u svijetu koju ovu nesvakidašnju sportsku gestu nisu prenijeli kao vijest. Hewit je na kraju dobio meč, ali slava je, slažu se svi, pripala poraženom. Taman trenutak da se ponovo malo vratimo u čarobni svijet igre i otkrijemo nešto potpuno novo o duhu viteškog olimpizma kojemu je trebalo dugo vremena kroz povijest da shvati vlastitu dharmu(kozmički moralni kod).
Za tu priliku pozvao sam si u pomoć Rolanda Rensona, profesora kineziološkog fakulteta u Leuvenu, koji se ovoj temi posvetio u jednom svome znanstvenom članku, još negdje u vrijeme dok je Sock bio mali.
Fer plej: Porijeklo pojma i njegovo značenje u sportu i društvu
„Fair play je širom svijeta poznat i razumljiv koncept, koji svoje porijeklo vuče iz sporta. Fair play ili „poštena igra“ nije samo esencijalni element sporta, već je postao i općenitija filozofija poštovanja drugih i poštovanja pravila, kako na sportskom terenu, tako i u poslu ili drugim natjecateljskim pothvatima.“
Ustaljeno je mišljenje da je njegova povijest vezana uz povijest olimpizma. No ta je percepcija pogrešna.
„Povjesničari sporta, kao što su Manfred Lämmer, Ingomar Weiler, David Young i još nekolicina, uništili su mit o tome da su stari Grci izmislili fair play. Francuski arheolog i povjesničar Paul Veyne navodi da je koncept igranja unutar unaprijed definiranog skupa pravila, koji se naziva igrom, anglosaksonski izum, dok su razne antičke igre pokušavale imitirati brutalnu stvarnost rata, a nisu se temeljile na poštovanju skupa umjetnih pravila.“
Drugim riječima, olimpijsko geslo „brže, više, jače“ (citius, altius, fortius) nije se štitilo pravilima kakve poznajemo danas. Uvaliti lakat u rebra svome suparniku, u sportskoj kulturistarih grka, kasnije i rimljana, nije stvaralo nikakve moralne dileme. Dapače, grubosti i podlosti bile su dijelom taktičko-tehničke pripreme, koja u raznim oblicima ludičkih običaja preživljava stoljećima. No i kritike na takvo ponašanje također ne manjka.
„Tragovi moralne zabrinutosti o igranju i igrama mogu se naći već kod humanista renesansnog perioda, kao što su Desiderius Erasmus i Juan Luis Vives.“
Ali prave promijene dolaze tek početkom 19. stoljeća. Kao izravni odgovor na tradicionalne oblike natjecanja, prepune grubosti i nasilja, u Velikoj Britaniji javlja se moderni sport – kulturni produkt moderne kojega obilježava racionalniji i daleko uređeniji pristup, dajući naglasak na jednakost i kompeticiju.
„Fair play je bio moralno uvjerenje tog novog sportskog etosa. Pierre de Coubertin, francuski osnivač modernog olimpijskog pokreta, usvojio je taj britanski kulturni proizvod kao podlogu za svoju Pédagogie sportive i proširio taj sportski credo diljem svijeta. No, sport nije edukativan, odgojan sam po sebi, već samo kad je smješten u edukacijski, odgojni i obrazovni, kontekst... Stoga je pitanje može li se ili ne – a, u slučaju da može, onda kada i kako, takav edukacijski kontekst učiniti ‘operacionalnim’ na sportskim terenima?“
Na ovo pitanje usudio bih se odgovoriti ovako: Postoje dva načina. Prvi je sportskim odgojem na treningu, a drugi sportskim odgojem u kući. Između ta dva odabira prednost dajem onom kućnom.
Jedan takav pripada i dobroj staroj tradicijskog školi pučke pedagogije. Umjesto socijalno-psihološkog opisa metodičkog profila, radije ću prepričati jedan primjer praktičnog metodičkog scenarija.
Prije nekoliko godina pratio sam televiziji prijenos nogometne utakmice u kojoj je momčad talijanskog Milana izborila prolazak u slijedeće kolo Lige prvaka. Ono što pamtim je detalj pri kraju susreta kada se jedan igrač milanskog kluba, siguran u pobjedu svoje momčadi, poigrava sa suparničkim igraćem na način kakav ne priliči velikim sportašima. Zvonimiru Bobanu, koji je bio sukomentator utakmice, to je zasmetalo: „O ne. Ovo nije lijepo. Suparnika smiješ pobijediti, ali ga ne smiješ poniziti“
Tada sam pomislio: Bravo Zvone, Capellova škola! No tek nedavno sam saznao da taj ugrađeni osjećaj za fair-play ne treba zahvaliti trenerskoj legendi, nego svome rođenom ocu. Spominjući njegove zasluge u početnom razvoju svoje nogometne karijeri (koju u samom početku dijeli zajedno sa starijim bratom) opisuje jednu ranu očevu odgojnu lekciju iz sportskog ponašanja:
„Posvećeno i pažljivo pratio je naše nogometno odrastanje i bio naporan i strog kritičar…Hvala mu što mi je jednom bacio pehare s četvrtog kata jer sam podcijenio jednog dječaka gurajući mu loptu kroz noge, a da nije bilo potrebe. …Postulat rada i poštovanja bili su i ostali glavni orijentiri, a mi smo ih ponijeli od kuće i to nema cijenu.“ (Jutarnji.hr)
Vjerujem da je i sportski karakter mladoga Jack Socka u veliko mjeri obiteljska odgojna stečevina. No, kada već spominjemo njegovu gestu, ono što nam isto ne smije promaknuti je svakako reakcija publike. Spontani pljesak prepunog gledališta statistički ohrabruje. Stvara pozitivni dojam da nas je većina na ovome svijetu u prosjeku normalnih.
Lijepa je vijest da je jedan pošteno vraćeni poen toga dana donio više radosti ljubiteljima tenisa nego svi majstorski asevi skupljeni tijekom cijelog turnira. Ali ne samo njima. U potezu mladog amerikanca uživali su svi. Fair-play je ipak u genima ljudi, samo nas loše društvo odvlači prečesto u neku drugu krajnost i čini da zaboravimo ovu pravu istinu o sebi.
Zato je dobro, barem za mlade, da se s vremena na vrijeme pojavi netko poput Jacka Socka i svojim prirodnim instinktom razbije predrasude o našoj urođenoj grešnosti. Možda ga se sjete upravo u nekom svome budućem trenutku vlastitog iskušenja, kada se nađu u istoj prilici vratiti nekome njegov zasluženi bod.
