Kada stigneš u bolnicu čekaš da te smjeste u krevet, objasne pravila i ti se kao miš zavučeš pod bijelu plahtu čekajući što će se događati s tobom. Mnoštvo pitanja se roji po glavi: kad si na programu, hoćeš li stići obaviti sve što treba na vrijeme, kako ćeš zaspati tako uzbuđen.
Nikako, već znaš odgovor. I to te muči. Slušaš kako kraj tebe spavaju oni opijeni lijekovima koji su već završili svoje programe.
Sada si ti na redu. Gledaš noćnu rasvjetu grada i osluškuješ noć. Zora, zora, zora bijela, kad će, kad će. U pola dva se probudiš i kažeš, auuuu, tko će dočekati jutro. U pola tri, ha, bliže je. U pola četiri, još malo. U pola pet zaspeš. Budiš se taman na vrijeme da uzmeš specijalni šampon koji su ti dali da se otuširaš prije operacije. Sapunaš se, kosu, tijelo i uživaš u vodi. Bar neko uživanje.
Oblačiš košulju koja se veže oko vrata s prorezom na leđima spreman svima pokazati svoju stražnjicu. Jer ionako nikome ne pođe za rukom da sakriju. Sušiš kosu, gusta je, treba ju dobro osušiti. Spremna sjediš na krevetu. Dolazi sestra s mobilnim krevetom. Kovačević! Idemo!
Molim sestru da me pričeka sekundicu da se odem popiškiti. Kaže „Moramo odmah biti tamo“! Ja, oduvijek poslušno dijete, poslušam. Bože, nekada stvarno treba biti neposlušan.
Liježeš, pokrivaju te, prije toga si dobio pikicu za smirenje i nisi se više smio ustati iz kreveta dok ne dođu po tebe. Da se ne skljokaš valjda. Gledaš u strop dok te voze. Čekanje je završeno. Slijedi program.
Prelaziš s jednog kreveta na drugi, pokrivaju te zelenom plahtom da nisi gol. Iako će vidjeti tvoju večer prije obrijanu zonu i stare ožiljke, možda vene ako imaš po nogama, sise obješene ili zrele, tvoje godine. Na stolu si bespomoćan. Svuda muškarci oko tebe. I poneka žena. Svi nešto rade, a ti se odjednom pretvoriš u biće koje ne mari više za ljepotu, izgled, zavođenje ili dopadanje. Samo si komad mesa na „tanjuru“ koji će stručna ruka rezati i šivati.
Idemo polako disati. Ispred nosa mi nešto izlazi. Dišem, ali čini se ne dovoljno. Stalno otvaram jedno oko kako bih dala do znanja da sam još budna. Strah od onih priča koje čujete po hodnicima i sobama bolnice vas sustižu. Ali ja sam nekako mirna.
Trudim se. Počinjem jače udisati. Anesteziolog veli, možeš sada pustiti. I više se ne sjećam. Nakon mučenja kada su mi jedva pronašli neku zdravu venu da mogu piknuti u nju sve što treba, ja sam konačno utonula u san.
Kovačević! Ajmo buđenje! Tapšanje. Buđenje. A meni se još spava. Plitko dišem. I čim se opustim odoh ja u san. Gospođo Kovačević! Vidim ja sve što vi radite, reče čovjek u zelenom sjedeći za monitorom. Uff. Duboko dišite. Ajde, pojačam malo, pa posustanem. Dišite, gospođo, duboko dišite Kako? kad ne mogu. Kao da mi je leteći tanjur sletio na prsa. Trudim se. Kapljice infuzije kapaju polako i sa svakom kapi osjećam se bolje.
To bolje, potrajalo je nekoliko sati, dok nisu svu salu ispraznili i ja ostala posljednja. Zahvalna, svima što se toliko brinu o meni. Nijedne ružne riječi, samo strpljenje. Još jedna provjera krvi i glas na interfonu Kovačević može u sobu. Jupiii. Mislim da je svima laknulo. Najviše mom zelenom „vanzemaljcu“ koji se brinuo za mene strpljivo i nježno, ne reagirajući burno čak ni kad sam rekla „ja sam se popiškila“. Anestezija me stalno tjerala na mokrenje i odjednom sam bez ikakve voljne reakcije osjetila kako se mlaz tople tekućine izlijeva iz mene.
Obuzeo me sram. Kako da to ikome kažem. Sestre nema u blizini. Odlučila sam biti to što jesam. Popišanka. Smogla sam snage izgovoriti te riječi. Dobila sam novu čistu suhu plahtu pod sebe i nekoliko puta patku. Gledaš ljude s jedne i druge strane stola i razmišljaš, svi su isti, ali nisu. Ni oni na stolu, ni oni oko njega. Svatko je hrabar na svoj način i čovjek koliko želi biti. Hvala svima koji svoj posao rade sa ljubavlju i humanošću.
Eto, došao je kraj još jednom čekanju. Prošao je i još jedan mjesec. Tko zna kakva smo očekivanja imali od njega. Ali bilo je što je bilo. Život u bolnici je također samo jedno čekanje.
Noć je duga, preduga kada čekaš zoru da se javi jer ne možeš spavati. Očekuješ prve korake na hodniku i upaljeno jedno svjetlo više. Eto ga, znaš. Počinje dan. Pali se blještavo svjetlo u sobi, sestra ulazi s malim toplomjerom koji ti čak i ne prislanja na glavu. Dobro je, nemaš temperaturu.
Na dnu hodnika čuješ ispiranje krpe u vodi, namatanje na štap i znaš da je čistačica krenula sa dna hodnika. Miris kave, šest je sati i odjednom zatišje. Predaja smjene i tihi žamor iz sestrinske sobe. Miris kave. Intenzivan, uvlači ti se u svaku poru kože, upijaš ju svim kožnim nepcima, a na usnama držiš jedino namočenu gazicu s vodom.
Iznova žamor na hodniku. Mlade snage dolaze mijenjati posteljinu i ravnati krevete. To znači ustajanje i čekanje. Kad se sve smiri obaviš nužnu higijenu i vratiš se u krevet čekati vizitu. Čekanje vizite, čekanje vizite, čekanje …
Tko zna što li će reći doktor, kad ću kući? Poslije vizite ne možeš zaspati. Dobro, neki mogu, ali još je sat i po do doručka koji ne smiješ jesti. Ostaje čekanje. Čekaš terapiju pa možda malo sna do ručka koji ne smiješ jesti.
Posjete. Puna ih je soba, ali nisu tvoje. Nose pune vrećice voća, keksa, pudinga, sokova, banana… A ti ne smiješ jesti Banane. Pretvoriš se u čekanje dana kada ćeš smjeti. One ti postanu najvažnija svijetla točka u životu. Jesti, piti, jesti, piti…
A samo gazica mokra na usnama.
