Index.hr: Ministar Medved prijetio novinaru Mazzoccu
Pupovac: Srbi su korišteni kao motivacija za potpis
Predsjednica: Sastanak sa Željkom Markić nije bio tajan
Grabar-Kitarović: poljoprivreda mora postati sredstvo blagostanja, a ne siromašenja
Započela sadnja novih stabala u Gradskom parku
Završeno 50. orahavoačko proljeće
Stotinjak planinara na 13. virovitičkim planianrskim susretima

Ponuditi ljudima dom


  To           31.10.2015.         797 pogleda
Ponuditi ljudima dom

Ponuditi izbjeglicama da ostanu – o tome nitko ni da zucne. Danas se u Hrvatskoj čini posve nezamislivim nevoljnike koji bježe preko pola svijeta javno pozvati da ostanu ovdje živjeti, i objasniti im da Njemačka ili Švedska ne moraju ni po čemu biti bolje od Hrvatske, štoviše. Ako se ovdašnji političari, navodno, ni oko čega ne slažu, i u najžešćoj predizbornoj kampanji u jednome su jedinstveni: da izbjeglice moraju proći i da, ako je ikako moguće, nijedan ne smije ostati. Što se Vlade tiče, da, humani smo – dok prolaze. Pomažemo – ali u tranzitu. Uvijek možemo podignuti ogradu, ne propušta podsjetiti Vlada.

Poslije zapadnobalkanskog summita o izbjeglicama u Bruxellesu, premijer Milanović pobrinuo se smiriti naciju postotkom od »105 posto« kako »Hrvatska neće postati hot spot«. Rekli bismo – kakvi postoci i formulacije, takav i stav. Što se opozicije tiče, stvari su beznadne: pobijede li na izborima, ne gine nam ograda na granici. HDZ potajice želi da prestane čak i tranzit. Tvrde, istina, da bi propuštali izbjeglice, ali ne i ekonomske migrante – samo, kako u ovome kaosu ustanoviti tko su jedni, a tko drugi? To bi se možda i moglo kad bi ova rijeka ljudi presahla, a izbjeglice popisale i kategorizirale, pa se bar donekle razabralo tko je otkud i zašto je ovdje – no u ovim okolnostima, svaki bi takav pokušaj izazvao još veću pomutnju, uključujući i nasilje kakvo ovih dana gledamo u Sloveniji.

I zato, usprkos diktatu javnoga mnijenja, politike i općedruštvenog konsenzusa, može li se bar pitati: zašto je sve to, zapravo, tako? Kakva je to demokracija, kakva je to Europa, u kojoj se negostoljubivost prema ratnim stradalnicima smatra općeprihvaćenom društvenom vrlinom? Kakva je to humanost, koja jedva čeka da nevoljnici prođu i nestanu? Zašto bi bilo prirodno i samorazumljivo da Hrvatska neće, ne želi i ne mora udomiti dio ljudi koji su ostali bez doma, bez mira, bez sigurnosti i bez budućnosti? Zašto Njemačka može i hoće, a Hrvatska ne može i neće?

Čujemo već gnjevnu grmljavinu protivljenja: da zašto mi ako neće drugi; da »muslimanska prijetnja«; da otimanje radnih mjesta; da siromaštvo; da prijetnja »našem načinu života«; da »teroristi«, da bogati, da lažljivi, da zahtjevni, da nezahvalni, da ovo, da ono... I da, nije ni u današnjoj Europi lako čuti argument »za«. Bogat, prepotentan, dociranju drugima sklon kontinent u nekoliko se mjeseci prometnuo u zemljicu zgrčenu od straha pred kolonama ratnih bjegunaca. I zato, dok argumenata »za« udomljavanje izbjeglica možda nema, razloga da se stidimo Europe itekako ima.  

Ali argumenti postoje. Jednostavni su i samorazumljivi, za razliku od zakučastih i neprovjerivih teorija zavjere. Štoviše, imperativni su: naprosto, ljudima valja pomoći. Zdravorazumsko pitanje ne bi trebalo biti ono koje javnost pretpostavlja u svome paničnom zatvaranju očiju – kako se spasiti od izbjeglica; ono bi trebalo glasiti – kako u ovoj tragediji pronaći održivu mjeru između humanosti i objektivnih mogućnosti.

Nije to nemoguće. Njemačka pokazuje primjer. Ako zemlja s osamdeset milijuna stanovnika i dvostruko višim životnim standardom može objaviti da je spremna primiti milijun izbjeglica, a da to ne izazove masovnu javnu histeriju, zašto Hrvatska ne može ni izustiti zamisao o primitku desetak tisuća ljudi, što je dvostruko manje od polovine ekvivalenta njemačkome primjeru? Uobičajeno umovanje vjerojatno bi uzvratilo tvrdnjom kako izbjeglice ni ne žele ostati u Hrvatskoj. Točno – samo, je li im itko ponudio? I što će se dogoditi ako za koji mjesec počnu govoriti da žele ostati? Jer, s obzirom na okolnosti, to se uopće ne čini nemogućim.

Strateški, dugoročan hrvatski odnos prema izbjeglicama – ma koliko operativno organiziran i pojedinačno solidaran trenutno bio, što dakako valja primjereno pohvaliti – diktira obični strah. To, što isti takav strah drma cijelom Europom, jest nekakav argument, ali nije rješenje problema. Zamislimo kad bi se sve države ovoga kontinenta, navodno posvećenog ljudskim pravima, ponijele poput Berlina, pa objavile da su spremne prihvatiti broj izbjeglica ekvivalentan broju stanovnika i životnome standardu Njemačke? To bi bila Europa primjerena trenutku. A ovo što sada gledamo, u hrvatskome slučaju, jest sjajna organizacija i humano postupanje – ali u zajedničkom nestajanju europske ljudskosti.

Kolumna Pronađena zemlja Borisa Pavelića, Novi list

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije To



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: