Plenković: Kada je HDZ jedinstven - tada i pobjeđuje na izborima
Klinici za infektivne bolesti dodatnih tri milijuna kuna za sprječavanje koronavirusa
HND o koronavirusu: Nepotrebno širenje straha u medijima
Analitičari: Inauguracija primjerena, govor uravnotežen i s poznatim stavovima
Miljenić: Inauguracija prošla dostojanstveno i svečano, primjereno zemlji i funkciji predsjednika
Milanović: Ne kanim biti korektivni nego konstruktivni faktor
Sabor u srijedu o popisu stanovništva

  Priča

Ponoćni autobus

  Orijana Koloper
Šibenik           03.10.2007.         2005 pogleda
Ponoćni autobus
Noć se već odavno prosula ulicama grada. Vedrana je još jednom brzo okrznula pogledom zrcalo, ne pridajući niti malo pažnje izgledu, uzela ručnu torbicu i drhtavom rukom otvorila vrata stana. Vrijeme je. Na trenutak je zastala na pragu i duboko udahnula, pokušavajući umiriti srce koje je grčevito podrhtavalo u grudima. Teško je disala, rumena od tereta koji joj već tako dugo oduzima svu životnu energiju. Još jedan ponoćni autobus. I ovu večer, kao tolike do sada, njena već ostarjela nada podigla je glavu i krenula još jednom.

Sišla je stubištem kao u snu i uputila se dobro poznatim putem prema centru na autobusni kolodvor. Ulice su pospano odzvanjale glasovima negdje u daljini, dok je njezin kvart tonuo polako u san. Svakim korakom uspomene su sve življe izranjale kroz niz sličica od kojih većinu nije željela pamtiti. Odavno se prestala pitati zašto i odavno je prestala žaliti samu sebe. Ne zato što je zaključila da sve skupa i nije tako strašno, već stoga što više nije imala snage previjati rane. Svaki atom energije štedila je za ovo ponoćno iščekivanje, nadajući se uporno da će ugledati lice svoga sina. Njen Ivan.

Prošlo je 15 godina, dugih poput stoljeća. Od svega dobro pamti svaku izmjenu godišnjih doba, jer tada slaže novu odjeću u njegovom ormaru. Svakog prvog u godini preslaže ormar i odlaže u kutije ono što je prerastao. Sve te kutije, jednog dana, ona i njen Ivan odnijet će u crkvu. Sve ostalo u njenom sumornom životu, tek je niz potpuno nebitnih događanja.
Kad je sve tako nepovratno krenulo u krivom smjeru? Točno može odrediti trenutak, sekundu.

Onu fatalnu, pogrešnu sekundu, kad je zamijetila njegov čvrst, pozoran pogled, tog proljeća prije šesnaest godina. Nikad je nitko nije tako pogledao. Nikad ju nitko nije ni zamijetio. Godinama je bila «nevidljiva», do tog trenutka kad ju je Fadil pogledao.
Sve ostalo spada pod već otrcane životne scenarije. Brak, dom, dijete. Tim redom. Dvije godine život se činio poput sna, poput bajke, a znala je jako dobro da su bajke samo plod strasnih želja i ostaju samo to. Niz strasnih želja. Do jednog jutra. Padala je kiša, a Fadil nije došao po nju. Vraćala se s posla zbunjena i zabrinuta. Ivan je tada već imao dvije godine. Nije bio boležljivo dijete. Ipak, strahovala je kao svaka majka. Žurila je kući ne mareći za kišu koja se nemilice slijevala ne štedeći je niti malo. Toliko simbolično. Od tog trenutka, njen se život vrtoglavom brzinom pretvorio u pakao. Našla je prazan stan. Na stolu, u kuhinji, stajala je blijeda, iskrzana, poruka na kojoj je pisalo: Mi smo u Prištini. Ne prilazi!

Kradom je odlazila kad god su joj to oskudne financijske mogućnosti dozvoljavale. Poput lopova, vrebala je iz prikrajka, čekajući vjerno trenutak da ga samo pomiluje pogledom. Svog Ivana. Potom bi se potpuno iscrpljena vraćala u pusti stan. Tako je živjela do nedavno. Prije godinu i pol stigao je telegram: “Sačekaj sina. Ponoćni autobus. 14.02.” Od tog trenutka, svakog drugog mjeseca, stiže neobičan telegram sa potpuno istim tekstom. Mijenja se samo datum. Duboko je udahnula boreći se za dah. Uspomene su tako bolne, ali ne može protiv njih. One kao da imaju vlastiti život. Izranjaju kada to požele, slijedeći neku stranu logiku. Kao da vrebaju trenutak koji će se najbolnije utisnuti u svijest i potisnuti sve ostalo što bi Vedranu donekle moglo oraspoložiti.

Još samo par sto metara i stajati će na potpuno istom mjestu kao i toliko puta prije ovog. Koliko točno? Prestala je brojati. Zar je to bitno? Jednog dana…
U tom trenutku, začuo se dobro poznat potmuli, kašljucavi, zvuk starog, oronulog, autobusa. Nesigurno je skretao na prazni peron, trzajući se poput ranjene zvijeri. Njena nada, njena jedina šansa da nastavi živjeti tamo gdje je stala prije 15 godina. Grozničavo je vrludala pogledom po polupraznoj unutrašnjosti autobusa. Nije ni osjetila suze koje su se slijevale niz obraze. Umorno je spustila pogled na istrošene crne cipele. Drhtavom rukom stisnula je torbicu i nesigurnim korakom krenula prema kući.

“Majko!”

Stala je kao ukopana. Ta jedna jedina riječ, kao u snu, zaustavila je vrijeme i u jednom djeliću sekunde osjetila je da se svijet prestao okretati. Sve je stalo da bi Vedrana nastavila živjeti.


Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

Davor
10.10.2007. 16:32
Priče virovitičkih autora željno očekujem jednako kao i Vi. Na žalost Virovitičani nam ne šalju svoje priče. Od kada uređujem ovu rubriku, objavljena je samo jedna priča autora iz Virovitice. Ako možda netko zna da postoji blog sa pričama nekoga iz Virovitice, neka mi javi na istaknuti mail, pa ću sam kontaktirati autora i zamoliti ga za dozvolu da nešto od toga objavimo i na našem portalu. Do tada ćemo objavljivati autore iz drugih gradova sa kojima smo uspjeli ostvariti suradnju. I ovom prilikom ja im se zahvaljujem, a naše Virovitičane pozivam da im se pridruže.
10.10.2007. 15:40
Priča je vrlo zanimljiva ali bih voljela da se na portalu uključe i pojave i virovitički autori.Ne znam koliko ljudi zna za ove priče i dali su dovoljno reklamirane.


Još iz kategorije Priča



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.