Zagreb 20.10.2007.
Sjećam se dana kada sam taj ruksak dobio, od dobrog prijatelja koji ga je kupio u nekom army shopu u Amsterdamu. Haha, zašto uvlačim taj ruksak u priču? Mila, znaš da moje nepovezane misli imaju svoje razloge. I nije nimalo čudno što za ovaj posljednji oproštaj (nije li to već svaki dosad trebao biti?) uvlačim taj, možda još jedini, simbol mog mladenačkog buntovništva. S tim ruksakom na leđima sam se opirao svemu, branio svoje principe, smiješne, ali ipak moje. U one vrijeme kad mi je majka prigovarala zbog zapuštenog izgleda i probisvjetskih ideala.
I ne, neću ti sada pričati o pregrštu vizija koje sam uspio sprovesti u djelo samo u oblacima dima. Volio bih ti pričati o tome kako ću ispuniti sva obećanja koja sam ti dao. Smiješno zar ne? Slobodno se smij, meni će taj smijeh proparati život i podijeliti ga na 2 kontinenta puno preciznije i nepremostivije no bilo kakvo pomicanje zemljanih ploča. I treba mi. Vjerujem da mi to treba.
Zapala te nimalo lijepa dužnost da budeš žrvanj u koji sam ubacio svu svoju neodgovornost. Trebaju ti razlozi, trebaju ti objašnjenja, a ja sam večeras premalo popio da bi ih mogao izreći bez kajanja.
Opet ti je kosa narasla. Nemoj to raditi. Pada ti u oči i možda ti zbog toga promakne pogled na nešto što će te ostaviti bez daha. Kažu da se od tih trenutaka živi, i vjerujem im. Kraj tebe nisam disao, i samo tada sam živio. Presjeći ću večeras sve. Treba mi odmora. I bilo bi poprilično ziheraški tebe tražiti da me u svemu tome čekaš. Jer nemam garanciju da ću ti se vratiti. Ponajviše zbog slabosti koja se rodi svaki put kada te dotaknem.
Ne znam te štititi, a tebi to treba više nego što ćeš ikada priznati, jer taj oklop kojeg nosiš i ne skidaš ni noću teži kao svi tvoji grijehovi. Nisam zao. Nisam. I nemoj sad okrenuti leđa i otići, nisi me saslušala do kraja. Nisi još čula da ti grijesi su samo plod zbunjenih otkucaja srca. Pogreške koje srce piše doduše nose najveću bol, ali se najlakše i praštaju. Oh, pa nismo li svi mi na nečijoj listi? Ja ću vjerojatno nakon večeras ući u sve tvoje popise krvnika. I trajat će to dok se ne predoziraš suzama. A kad napokon obrišeš te vlažne obraze bit će ti jasno sve ovo o čemu pričam. Nemoj samo mila dopustiti da se navikneš na slani okus na usnama. To je ovisnost koja baca u tamnice očaja, a tamo neće biti mjesta za ciklame koje želiš imati na prozorskim daskama.
Ako ti se javim u snovima, a znam da hoću, šaputat ću ti onako kako bi sad najviše volio. O nekim dvorcima gdje bal traje cijelu noć, i gdje svijećnjaci sipaju u grozdovima sjaj na tvoje grudi. Šaputao bi ti o svim tajnama potopljenih jedrenjaka uz taktove nekog kraljevskog plesa, za tron na koji bi zasjela. Šaputao bih ti o tome kako nema smrti nakon tvojeg mirisa.
