Poljska - srpanj 2008.
Iz Wroclawa smo se uputili prema Krakowu i odlučili posjetiti maleni grad Wieliczka. Zašto baš taj grad? Wieliczka je postala slavna zbog fantastičnih rudnika soli, te je istoimeno mjesto 1978. godine uvršteno na popis UNESCO-ve svjetske baštine. Mislim da je to sasvim dovoljan razlog da se posjeti i upozna taj dio Poljske.
Ako postoji danas, negdje, zamišljeni svijet mitoloških bića; trolova, vilenjaka i bradatih patuljaka onda je taj svijet zauvijek ostao zarobljen u rudnicima soli u tom poljskom gradu. 3000 podzemnih komora u dužini od oko tristotinjak km na dubinama do čak 327 m svjedoče razvoju rudarstva. Jedan je od najstarijih rudnika u svijetu u kojem se iskopavalo od prapovijesti pa sve do prije nekoliko godina. U njemu danas možete pogledati prikaz života rudara i njihova teškog rada u podzemlju Poljske. Zanimljivost lokacije privlači ljude iz svih krajeva svijeta.
Parkirali smo auto u blizini rudnika i krenuli prema blagajni. Iznenadila nas je gužva te smo dobrano morali biti strpljivi da dođemo na red. Kupili smo dosta skupe ulaznice, no s pretpostavkom da će se svaka uložena zlota isplatiti. Pošto nismo došli organizirano i nismo bili najavljeni, morali smo pričekati da se oformi grupa s kojom bi se spustili u podzemlje. Pričekali smo grupu, dobili vodiča na engleskom i počeli se spuštati u nepoznato. Vodič; što reći o njemu? Učinio mi se kao osoba koja u slobodno vrijeme radi kao vodič po rudnicima dok u normalno radno vrijeme radi kao sobar negdje u srcu engleskog Sheffilda. Tko je gledao TV seriju ''Zvonili ste, Milorde!'', sve će vam biti jasno. Životopisna osoba svakako.
Silazili smo nebrojenim stepenicama doslovno u deveti krug pakla (rudnik ima doslovno devet katova). Za one osobe koje boluju od klaustrofobije ovo mjesto treba izbjeći pod svaku cijenu, savjet našeg vodiča. Kročio sam polagano podzemnim hodnicima i promatrao nebrojene komore prepune vode u koje su ljudi ubacivali novčiće.
Vjerojatno najljepše i uistinu spektakularno mjesto u rudnicima je kapela Svete Kinge koja se nalazi na nevjerojatnoj dubini od 101 metra u kojoj se nalaze prikazi iz Biblije isklesani u soli. U zid je doslovno uklesana posljednja večera, a kameni kip pape Karola Wojtyle izgledao je kao da će svaki čas prozboriti Urbi et Orbi. Pogled na samo zdanje jednostavno ledi trenutak i sve se čini pomalo nestvarnim. Igra svjetlosti i sjena je nešto na što treba posebno obratiti pozornost.
Postoji nekoliko zanimljivih legendi o rudniku. Jedna legenda kaže da je poljska princeza Kinga ovdje iskopala bunar da bi napojila svoju svojtu dok je bila na putu udaje za mađarskog kralja Belu. Nehotice joj je upao zaručnički prsten u bunar dok je vidjela svjetlucavo kamenje na dnu. Druga legenda spominje podzemne patuljke koji su pomagali rudarima i čuvali ih od poplava i klizišta, te su zbog toga u rudniku ovjekovječeni patuljci.
Dok smo tako šetali hodnicima i čuvali glave od niskih stropova dogodila se jedna vrlo šaljiva spontana situacija. Ispred nas je koračala žena noseći malu curicu, malu crnokosu azijatkinju, koja je gledala cijelo vrijeme unatrag prema nama. Gledala je sve vrijeme u M.-na i sisala palac. U jednom trenutku je počela prema njemu pružati ruke i vikati - Papa, papa! Počeli smo se smijati, jer koliko smo mi znali naš M. definitivno nije Azijac i nije imao djece s nekim s Dalekoga istoka.
Ispred gotovo svake značajnije podzemne komore postavljena je statua, isklesana u živoj kamenoj soli, određene povijesno značajne osobe. Tako da možete pronaći statue Nikole (Mikolaja) Kopernika poznatog astronoma; zatim Jozefa Pilsudskog, slavnog poljskog maršala; kameni kip kralja Kazimira Velikog, ali možete pronaći i njemačkog pjesnika Goethea. Zadubio sam se u te isklesane likove i osjetio dašak poljske prošlosti na obrazima.
Vrlo značajna stvar za umorno tijelo je činjenica što na površinu zemlje vozi dizalo. U nekoliko minuta, koje se čine kao vječnost, izlazi se na površinu. Osjećaj je fantastičan. Barem sam na kratko osjetio ono što možda svaki puta osjećaju rudari, kojima je to svakodnevni posao, kad izlaze na svjetlo dana. Stoga rudarima, gdje god da ste, kažem - ''Sretno'' jer kako sam negdje pročitao, pozdravi kao dobar dan ili dobro večer nemaju nikakvog smisla jer je jedini cilj svemu tome izaći živ iz jame.
