Diskriminirani smo od pojedinih stranaka koje su na temeljima nacionalizma i isključivosti stvorile svoju političku ideologiju i praksu. To je sigurnosni problem za nacionalne manjine i prepreka za ostvarivanje njihovih zajamčenih prava. To su 14. svibnja u Puli, sjedeći za istim stolom, objavila sva osmorica saborskih zastupnika manjina, zajedno s predsjednikom Savjeta za nacionalne manjine. Upozorili su da »mnogi pripadnici nacionalnih i drugih manjina osjećaju povećanu nesigurnost i nelagodu zbog ponovnog proizvođenja straha i netolerancije u posljednje vrijeme u Hrvatskoj«, te zato »u njihovo ime« traže »solidarnost i pomoć svih odgovornih institucija, a u prvom redu institucija hrvatske Vlade, institucija Evropske unije i institucija civilnog društva«.
Dobili su – šutnju. Ni solidarnosti, ni pomoći – tek časna iznimka pučke pravobraniteljice Lore Vidović koja, eto, potvrđuje pravilo. Kako je moguće da institucije jedne članice EU, kojima predstavnici svih manjina zajedno, službeno i očito zabrinuto, zavape za pomoć zbog »poziva na etničku netrpeljivost i etničko čišćenje«, taj apel odšute kao da se ništa nije dogodilo? Kako je moguće da praktički cijelo društvo, osim nekoliko medija, prešuti takav šokantan apel – izraz golog ljudskog straha – u kojemu su, ni manje ni više, predstavnici manjina osjetili potrebu podsjetiti da su »predstavnici i pripadnici naroda koji su bili istrijebljeni u Drugom svjetskom ratu (Romi, Židovi Srbi i drugi), i koji su doživjeli milijunski egzodus od 1945. do danas (Nijemci, Talijani, Srbi i drugi)«?
Kako je moguće ignorirati tako alarmantan poziv, to ne znamo; ali da jest moguće – to je činjenica današnje Hrvatske. Nije nam trebao apel zastupnika nacionalnih manjina da razaberemo kako Hrvatsku preplavljuje atmosfera kojoj najbolje pristaje naziv »politike psovke«. Ključni je njezin izvor Karamarkova podjela na one koji navodno vole i one koji navodno ne vole Hrvatsku. Tako, svi kojima odnekud pada na pamet – ili to sada nalaze probitačnim – da imaju pravo svrstati se u te karamarkovske »ljubitelje« Hrvatske, osjećaju da imaju pravo proklinjati i prijetiti onima »drugim«, od Ruže Tomašić do posljednjeg anonimnog mrzitelja na internetu.
Dok je u Hrvatskoj takvog govora i politike, koji stvaraju mržnju i manipuliraju njome, neće ova zemlja biti miran dom svih njezinih ljudi. Nije to uostalom ništa novo – znamo da je hrvatski šovinizam, otkako je završio rat, najozbiljniji problem ove zemlje. Da Tuđmanova vlast kasnih devedesetih, i tuđmanovska opozicija dvijetisućitih, nisu bile šovinističke, Hrvatska bi još 2004. ušla u EU, i danas bila bogatija i mirnija. Dok se hrvatska desnica ne otrese šovinizma i mržnje, Hrvatska se izliječiti neće – mogla bi to biti i pouka ovdašnjim novim konzervativcima, u čije ime Stjepo Bartulica, u novinama koje čitate, u subotu poručuje da etnocentrizam i antimanjinstvo »opterećuju Hrvatsku«, ali da »za nas konzervativce uopće nisu aktualne teme«. A morale bi postati. Jer, kako sada stvari stoje, na politiku psovke kakvu uvodi karamarkovski tuđmanizam, jedini je primjeren odgovor – poetika psovke ekipe iz Leta 3.
