Nije bez simbolike to što je članak o smjeni pravobraniteljice za djecu u novome broju Globusa objavljen odmah iza intervjua s predsjednikom Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS). Dok Milorad Pupovac, neformalni vođa srpske zajednice u Hrvatskoj, u velikome intervjuu pokušava objasniti bezrezervnu podršku Vladi Andreja Plenkovića, sudbina Ivane Milas Klarić, koju je vladajuća većina zakonodavnom smicalicom smijenila bez ikakva opravdanog razloga, razotkriva pravo lice iste te vlade, koju SDSS podupire bez krzmanja: lice ultrakonzvervativnog predatora s ulaštenom maskom demokratskog legitimiteta. Već, dakle, mali uređivački štos – ili čak slučajnost – sugerira koliko su se dobre namjere manjinskih zastupnika izvitoperile u jamstvo politike koju nitko demokratski senzibilniji ne bi smio podupirati.
No da se odmah razumijemo: potpisani novinar, za razliku od mnogih drugih, smatra SDSS pravom blagodati za hrvatsku politiku i društvo. Mnogi se toga danas već ne sjećaju, ali stvaranje SDSS-a – ima tome već više od dvadeset godina – značilo je simboličko i faktičko samooslobođenje hrvatskih Srba od smrtonosnoga velikosrpskog stiska. SDSS jest djelomice izniknuo iz Srpske demokratske stranke (SDS), simbola i predvoditelja srpske pobune, ali to nicanje nije značilo kontinuitet, nego raskid, posve novu gradnju na razvalinama. SDSS je osnovala skupina pripadnika SDS-a dovoljno razumnih da poslušaju UN, hrvatsku vlast i mirotvorce s neokupiranih područja – od kojih je Pupovac bio među najvažnijima – da osnuju novu stranku i natječu se na lokalnim izborima u Podunavlju 1997. Tim odvažnim i mudrim potezom, SDSS je, ni manje ni više, spasio Srbe u Hrvatskoj, a s njima i plemenitu ideju višenacionalne Hrvatske. U sljedećim godinama, stranka je uglavnom nalazila načina da djelotvorno jamči političku stabilnost, a istodobno i zastupa srpske interese – a svak zna da to nije lako.
Uzdajući se u tu tradiciju, SDSS i danas podržava HDZ-ovu vladu, lojalno da lojalnije ne može. Ovaj put, međutim, kao da ne razabire kako iz partnera biva pretvoren u nešto sasvim drugo. »Ne razvrgavamo partnerstvo, nego ga – ako je to potrebno – pretvaramo u borbeno savezništvo«, kazat će Pupovac u spomenutome intervjuu Globusu. Borbeno savezništvo? Protiv koga? Pupovac pokušava konstruirati snažan zajednički interes s Plenkovićevim HDZ-om, ali u tom se nastojanju razotkriva zabluda SDSS-ove – i manjinske! – podrške Plenkoviću. Čelništvo SDSS-a, a s njim i ostale manjine u Saboru, prigrlilo je Plenkovićevu vladu, čini se, s uvjerenjem kako je samo ona pouzdana brana od ultradesničarskog, ustaškog Armagedona. Pupovac ne dvoji: »Plenković«, kazat će on, »nastoji spasiti Hrvatsku od propadanja« u »radikalni nacionalizam, klerikalizam i historijski revizionizam«. Plenkovića, nastavlja, »taru očekivanja brojnih krugova za porastom ultrakonzervativizma, jačanjem klerikalnosti i to u najvitalnijim dijelovima našeg društva...« Dobro – ali kako to, i čime to, Plenković »nastoji spasiti Hrvatsku«? Toleriranjem ustaškog pozdrava u Jasenovcu? Sudjelovanjem u dokidanju Titova trga u Zagrebu, što je, da je htio, mogao spriječiti? Smjenom pravobraniteljice za djecu – koju su, usput, dva zastupnika SDSS-a poduprla, a Pupovac ostao suzdržan – koja je vjerojatno uvod u kljaštrenje samoga koncepta građanskoga pravobraniteljstva? Gdje su argumenti da Plenković doista čuva ovu zemlju od najezde ustaša i ultrakonzervativaca? Uostalom, zar je Pupovac – političar, intelektualac i aktivist itekako zaslužan za jačanje građanskih vrijednosti – izgubio vjeru u snagu demokratske, antifašističke, građanske, pa i lijeve Hrvatske? Pa nije li baš ta Hrvatska srušila Karamarka i detronizirala Hasanbegovića? I nije li baš Plenković, manevrom u Zagrebu, tom gubitniku vratio moć? Kako to Plenković, autokrat meke ruke, može biti brana desnilu, a građanska Hrvatska to ne može?
Previše pitanja, nijedan odgovor. Manjinski zastupnici, zajedno s Pupovcem i Radinom, propuštaju uvidjeti da je alkemičar Plenković uspio pronaći vradžbinu koju još nijedan HDZ-ov vođa nije – vradžbinu koja štetu predstavlja kao uspjeh, a opasnost kao nacionalni interes. U proteklih godinu dana, manjinska politika u Hrvatskoj na opasnome je rubu konformiranja s ekstremnom desnicom. Štoviše, moglo bi se tvrditi da je taj rub nekoliko puta i prešla. Nije to više politika zastupanja manjina i zaštite građanskih vrijednosti; to je sve više, u najmanju ruku, politika odustajanja. Htio on taj teret prihvatiti ili ne, Milorad Pupovac za takvu je politiku najodgovorniji. Bila bi šteta da časna karijera mirotvorne politike završi gdje joj uistinu nije mjesto – u napučenome ali tužnom taboru onih koji su odustali od sebe samih.
