Glavni ravnatelj Goran Radman odlučio je ukinuti devet dopisništava HRT-a diljem Hrvatske i dva dopisništva u Bosni i Hercegovini, u Mostaru i Sarajevu. U pitanju je jedna od najlošijih Radmanovih odluka otkad je zasjeo na mjesto čelnog čovjeka javnog informativnog servisa, a konkurencija je više nego ozbiljna. Suočeni s kritikama lokalnih vlasti iz sredina gdje djeluju dopisništva predodređena za ukidanje, iz HRT su poručili da će čitava Hrvatska i dalje biti »pokrivena« te da gledatelji neće ostati zakinuti za relevantne informacije regionalnog i lokalnog karaktera.
HRT-u i njegovom Glavnom ravnatelju možemo i ne moramo vjerovati na riječ da će i nakon ukidanja dopisništava u Karlovcu, Koprivnici, Novoj Gradišci, Sisku, Virovitici, Metkoviću, Požegi, Slavonskom Brodu i Županji informacije iz ovih gradova i općina koje im gravitiraju biti emitirane na HRT-u. Ako čitava Hrvatska i bude »pokrivena«, kako obećavaju Radman i njegovi suradnici, sigurno je da će nakon ukidanja HRT-ovih ispostava informacije o događanjima u ranije spomenutim sredinama na javnom servisu nalaziti svoje mjesto svake prijestupne godine.
Glavnom ravnatelju Radmanu i drugim (ne)odgovornim vodećim ljudima HRT-a to se po svemu sudeći čini dovoljnim. Oni su navikli da se život u Hrvatskoj odvija u četiri zagrebačke donjogradske ulice te na Gornjem gradu i Pantovčaku, gdje stoluju oni koji su glavnog ravnatelja namjestili na dužnost. Radmanova odluka, dakle, nastavak je kulturne i medijske »politike humanog preseljenja u Zagreb«. Ta politika ne vidi dalje od granica što omeđuju najveće hrvatske gradove, s naglaskom na, pogađate, Zagreb.
Mali i srednji hrvatski gradovi i općine odavno su prepušteni monotonom životarenju i izručeni na milost i nemilost lokalnim dužnosnicima, koji za vrijeme svojih mandata počesto čine što im je volja, bez ikakve kontrole javnosti. Njihov rad trebali bi kontrolirati mali, lokalni mediji, koji su uglavnom u potpunosti ovisni o novcu što dolazi iz lokalnih proračuna. Dakako, tu nikakve kontrole javnosti nema, niti je može biti. Hrvatska radio-televizija, kakva god bila, s vremena na vrijeme otvarala je važne priče o radu lokalnih dužnosnika, kakve lokalni mediji nikad ne bi smjeli otvoriti.
Kakva god bila, Hrvatska radio-televizija s vremena na vrijeme upoznavala je ostatak Hrvatske s događanjima u malim i gradovima srednje veličine, a tih priča nakon ukidanja dopisništava bit će sve manje i manje, dok ih valjda u potpunosti ne nestane s ekrana i iz radijskog etera. Ljudi koji žive u malim sredinama tako će još jednom dobiti poruku da njihovi gradovi i općine nikog ne zanimaju. Još jednom će dobiti poruku da bolji život valja potražiti u Zagrebu, eventualno u Rijeci, Splitu i Osijeku. Politika koja diktira ovakav odnos prema malim gradovima, općinama i selima na snazi će valjda biti sve dok se i zadnji hrvatski građanin ne preseli u Zagreb.
Što se odluke o ukidanju dopisništava u Mostaru i Sarajevu tiče, najprije valja reći da je ona poznata od ranije. Oko te odluke nitko se ne uzbuđuje. Nema pisama kakva su HRT-u upućena iz hrvatskih gradova gdje će postojeća dopisništva biti zatvorena. Međutim, to nipošto nije razlog da se i ova odluka ne problematizira. Hrvatska radio-televizija najprije je, podsjetimo, povukla dopisnika iz Beograda, a sad će isto učiniti sa svojim suradnicima iz Mostara i Sarajeva. U isto vrijeme, javni informativni servis ima dopisnika u Washingtonu.
Na Hrvatskoj radio-televiziji, dakle, procijenili su da su im kudikamo važniji izvještaji iz glavnog grada SAD-a, nego izvještaji iz glavnih gradova susjednih nam država. Bilo bi lijepo kad bi nam netko pametan s HRT-a objasnio kakve to krucijalne izvještaje očekujemo od dopisnice iz Amerike, odnosno zašto nas ne zanimaju vijesti iz neposrednog susjedstva, iz država s kojima Hrvatska, primjerice, ima gospodarsku suradnju kakvu sa Sjedinjenim Državama nikad neće imati. Netko bi s HRT-a javnosti trebao objasniti zašto je dopisnik iz Washingtona važniji od dopisnika iz Sarajeva i Beograda.
Odlukom o ukidanju dopisništava, valja nam zaključiti, glavni ravnatelj Hrvatske televizije Goran Radman pomaže nam da zabijemo glavu u pijesak, da se fokusiramo na donji i gornji zagrebački grad, da zaboravimo da život u Hrvatskoj postoji i izvan zidova Sabora, Vlade i nekoliko velikih kulturnih institucija glavnog grada. Goran Radman pomaže nam, također, da na mjestu susjednih država zamislimo crnu rupu, gdje nema ničeg što bi hrvatske građane moglo zanimati. Glavni ravnatelj HRT-a Goran Radman još jedna je hrvatska priča o kratkovidnosti, nesposobnosti i bahatosti, s političkim zaleđem.
