O vo sa ravnateljicom Porezne uprave Nadom Čavlović Smiljanac stvarno jako smrdi na namještaljku. Nju, svoju šeficu, optužuje neka zaposlenica osječke porezne uprave koja je sama u velikoj nevolji. U ožujku je ona uhapšena zbog toga što je navodno štitila tvrtku OLT stopirajući ovrhu poreznog duga te tvrtke od skoro 30 milijuna kuna. To je otkrila unutarnja kontrola Linićevog Ministarstva financija. Ta žena se sada brani tvrdeći da je tako postupila jer joj je to naredila ravnateljica u telefonskom razgovoru.
Nije baš uvjerljivo zar ne?
Prije djeluje kao pokušaj svaljivanja krivice na drugoga. Ali opet, tko zna... Možda nisam u pravu. Možda naprosto još ne znamo sve.
Svakako, ravnateljicu Čavlović Smiljanac ministar Linić je odbio smijeniti iako je Policija protiv nje, zbog optužujućih tvrdnji njene podređene, podnijela kaznenu prijavu USKOK-u. Možda je Linić dobro procijenio da nije kriva. Ali postoji i mogućnost da se na kraju pokaže kako je drastično pogriješio. U javnosti će se svakako špekulirati o njegovom postupku i njegovim motivima. Nekima će se sigurno činiti da štiti svoju suradnicu. Nije li štitio i svoga pomoćnika Šegona u aferi s kreditom HBOR-a? Ali drugi će imati dojam da je u do sada poznatim okolnostima ipak bolje ne brzati s kaznenim mjerama.
O vu malu slagalicu o dojmovima, vjerovanjima i pretpostavkama srdačno posvećujem našem zakonodavcu. Zar je moguće da ti mudri čimbenici naše politike doista ne vide što im je činiti? I to nakon slučajeva Lovrić Merzel, Sabo i svih onih koji su se dešavali godinama prije. Zašto, dakle, u Hrvatskoj još uvijek nemamo proceduru po kojoj bi se nadležni bili dužni ravnati uvijek kad kakav javni službenik zapadne u probleme?
Zašto bi ministar Linić, po svojoj volji i savjesti, sada odlučivao o tome treba li Nada Čavlović Smiljanac biti smijenjena, ili suspendirana, ili je treba (i do kada?) ostaviti da normalno radi? Zašto bi Linićevi ili bilo čiji dojmovi bili faktor na temelju koga će se donositi važne odluke kad se takav nepotrebni i neozbiljni voluntarizam može lako supstituirati protokolom, odnosno rutinskim redoslijedom koraka koji bi jednako vrijedio za sve slične situacije?
Utisci i nagađanja su zgodna zabava za uz kavu i za kod kuće, ali u službenim ih se stvarima potrebno kloniti. Stoga je, napokon i što prije, nužno odrediti pravila igre kako bi se moglo jednostavno i tipski reagirati uvijek kada se određene osobe koje obavljaju javni posao suoči s utvrđivanjem odgovornosti za kršenje zakona.
P ritom se »skala« mjera treba ići od lakših prema težima s obzirom na vrstu i faze postupka. Bitno je, dakle, stoji li iza kaznene prijave privatni tužitelj ili policija. Je li riječ o teškim ili lakšim optužbama. Je li DORH već prihvatio kaznenu prijavu i pokrenuo istragu. Je li već podignuta optužnica, te, na koncu, je li krivica već utvrđena na sudu, nepravomoćno odnosno pravomoćno.
Dok tih kriterija nema, s ljudima čiji je integritet na kušnji postupa se neujednačeno i na temelju varljivih dojmova, a slučajevi koji tek trebaju proći provjeru popraćeni su u društvu nepotrebnom histerijom i pozivima na linč. Što, dakle, čeka zakonodavac i misli li se ovom neredu ikad stati na kraj?
