Sloboda kretanja jedno je od temeljnih ljudskih prava, no postoje i neke vrste društvenih gibanja koja su često izložena velikoj kritici javnosti, kao na primjer: migracija političkih aktivista iz jedne stranke u drugu, poglavito kada je u pitanju pretrčavanje s lijevog bloka na desni ili obratno. Jesu li takve kritike uvijek opravdane? Treba li promjenu stranačkog dresa promatrati kao politički konformizam ili racionalno političko ponašanje?
U načelu, a ponajprije radi promicanja pozitivnog stava prema njenoj ulozi u društvu, politiku je dobro uvijek najprije gledati s pozitivne strane. Vodeći se takvim pristupom, pozitivan stav prema demokratskoj kulturi više me vuče na ovo drugo.
Takve odluke svakako nose sa sobom izvjesne neugodnosti, jer biračko tijelo rijetko oprašta prelazak svojih igrača u suparnički tim. Ali jedini korektivni mehanizam zdrave političke odluke je prigovor savjesti, a ne očekivana kritika biračkog tijela, koje, usput rečeno, većinskim dijelom glasa po navici, rijetko kada držeći se razuma i zdrave pameti. Princip„neka bude i gore, ali samo nek' su naši na vlasti“ postao je mantra obiteljskog konsenzusa navijačkog korpusa.
Dovoditi dakle u sumnju nečiju političku vjerodostojnosti, upirući prstom u manjak dosljednosti samo zbog promjene stranke, ponekad je doista nekritički. Dosljednost vrijedna poštovanja, svakako nije u prinošenju žrtve stranačkoj pripadnosti, nego žrtvovanje stranke poradi stava političke korektnosti.
Stranka je samo politički instrument za dostizanje političkog cilja, i ako se njeno članstvo u nekom trenutku opire tome cilju, treba je zamijeniti drugom – onom koja u tom pogledu otvara veću političku perspektivu.
Politika je umijeće mogućeg, i doista nema nikakvog smisla vezati se trajno za političku grupaciju koja u nekom trenutku svojom pasivnošću ili otvorenim otporom svaku moguću realizaciju neke ideje čini nemogućom.
Zato fluktuaciju politički aktivnog stanovništva po stranačkoj horizontali možemo smatrati kao logični pokušaj političkog preustroja u cilju stvaranja boljih političkih šansi, a ne, kao što je običaj, izigravanja biračkog povjerenja.
Druga je stvar što se politika promjene smjera po načelu malo-vamo-malo-tamo, koristi često u svrhu vlastitog probitka. No takvi igrači ne bi smjeli poljuljati moral onima koji pošteno slijede svoj politički instinkt.
Ovdje je dakle riječ o načelnom stavu, za koji se treba založiti kako bi se oslobodio prostor nesputanog političkog djelovanja, jer biti beskrajno odan partiji znači ne biti vjeran sebi.
Tipičan primjer takve sumanute odanosti najbolje možemo vidjeti kada je u pitanju izglasavanje novih zakona.
Prosto je nemoguće da se od nekoliko stotina zakonskih amandmana koje predlaže opozicija ne prihvati gotovo niti jedan. No to se dešava apsolutno uvijek, a samo zato jer su parlamentarni zastupnici, članovi vladajuće stranke, sputani naređenjima stranačkog vodstva koje po sili inercije u niti jednom članku novo usvojenog zakona ne želi dijeliti političke zasluge sa opozicijom.
Takvi labavi trenuci političke korektnosti idealan su test osobne političke vjerodostojnosti i pravi trenutak za preispitivanje stranačkoj pripadnosti.
Problem jedino može izazvati nagli zaokret s lijeva na desno ili s desna na lijevo. Ali uzmemo li u obzir da se gotovo cijela hrvatska politička scena smjestila na prostoru lijevog i desnog centra, skretanje vamo ili tamo nije veliki rizik. Važno je samo upaliti žmigavac na vrijeme. Prestrojavanje na sredini raskršća pouzdan je znak da ste zakasnili.
