Za razliku od standardnog književnog jezika koji učimo u školama, politički jezik posjeduje neke posebne govorne osobitosti koje ga u određenim prilikama čine funkcionalnim ili disfunkcionalnim, ovisno o tome što i kad je nekom nešto normalno ili nenormalno. A sve se najčešće dešava spontano, pri čemu postoje mnogi različiti primjeri političkih scenarija u kojima možemo primijetiti ova različita stanja i njihove varijacije. Spomenimo neke:
Kada gradonačelnik Rijeke pozdravi svoje sugrađanke i sugrađane sa drage Riječanke i Riječani, svi rođeni Sarajlije, Beograđani, Rimljani, Parižani… koji žive u Rijeci, osjećaju se jednako pozdravljenima – jer svima je to normalno; štoviše, čak su veoma i počašćeni time što ih gradonačelnik Rijeke smatra svojima.
Isti je slučaj u Zagrebu, Splitu, Osijeku…kao i svim gradovima diljem „susjednog Balkana“, iz čega se može zaključiti da smo na lokalnoj političkoj razini svi mi uglavnom potpuno normalni.
Ovaj pozitivan trend međusobnog zajedništva se nastavlja i jednu stepenicu više. Svi građani Istre, Primorja, Slavonije, Dalmacije, Međimurja, Like, Podravine, Zagorja… nemaju problema sa osobnom i kolektivnom identifikacijom prema povijesnim i zemljopisnim regijama. Tako župan Primorsko-goranski može slobodno sa gradskog trga u Delnicama zaželjeti sretnu Novu godinu svim Goranima, bez ikakvog straha da će se rođeni Slavonci ili Hercegovci koji žive u Gorskom kotaru osjećati zapostavljenim.
Isto je u Vojvodini, Hercegovini, na Kosovu…svi su Vojvođani, Hercegovci, Kosovari…i nitko se ne buni kada ih se tako i nazove.
U tim i takvim normalnim okolnostima, standardni književni jezik kojim se pozdravljamo i nazdravljamo pod jednim te istim imenom, praktično i teoretski smatramo funkcionalnim.
Problem, međutim, nastaje na državnoj razini.
Kada predsjednik Republike Hrvatske sve svoje građane i građanke pozdravi sa „drage Hrvatice i Hrvati“, mnogi etnički Srbi, Bošnjaci, Talijani, Česi…također građani Hrvatske, osjećaju se izostavljeni sa tog kolektivnog spiska, a nekima je čak uvreda što ih predsjednik Hrvatske smatra svojima.
Isti je slučaj i u susjednim zemljama, gdje se pozdravne zdravice po generalnoj listi zasnovanoj na državnom političkom identitetu smatraju skandaloznim.
U tim okolnostima standardni književni jezik smatramo praktično disfunkcionalnim (gubi jasnoću i dovodi u zabludu).
Kako je došlo do ovog, po meni sasvim neprirodnog nesklada? Zašto logična politička funkcionalnost standardnog književnog jezika koja savršeno funkcionira na razini lokalne samouprave postaje u potpunosti narušena kada se primjeni na razini države? Ili da budemo sasvim konkretni: Zašto se jedna te ista kompozicija rečenice u jednom slučaju smatra pravopisom, a u drugom krivopisom? Jesu li ovu zbrku stvorili književnici ili političari?
Primjenjujući čistu jezičnu analogiji (a slijedom čestitki i pozdrava po gradsko-zavičajnoj pripadnosti), za mene je sasvim normalno da hrvatska Predsjednica sve građane koji žive u Hrvatskoj, pa tako i Srbe, smatra Hrvatima. Ali mi je onda nenormalno da se toliko ljuti kada srpski Predsjednik sve građane Srbije, pa tako i vojvođanske Hrvate, smatra Srbima.
Netko će reći da to nije isto, jer da Tomo krsti Hrvate po načelu etničnost, dok naša Kolinda krsti Srbe po načelu političke pripadnosti. No kako god ih krstili, niti jedni niti drugi ne vole da ih se prekrštava.
Uvažavajući sve povijesne i socijalne daće i nedaće koje su nas tijekom vremena razvodile, meni sve to ipak izgleda pomalo blesavo. Zašto nam je to toliko važno kad se ionako ne prepoznajemo tko je tko? Evo uzmimo na primjer Milorada Pupovca i Tomislava Karamarka.
Kada bi za maturski test iz hrvatskog dali zadatak učenicima koji ne prate politiku da, samo sudeći po čistom govoru i pisanju (književnom, a ne političkom) jednog i drugog, moraju pogoditi tko je od njih dvoje Srbin, a tko Hrvat, 99,99 posto maturanata palo bi na ispitu. Prošli bi samo oni koji bi se orijentirali po imenu. Nije li to onda prava nacionalna tragikomedija?
Meni to upravo izgleda tako. Jako mi se čini žalosnim i smiješnim taj tradicionalno-konzervativni otpor da se bude dio kulturnog i nacionalnog identiteta zemlje u kojoj smo rođeni i u kojoj živimo, sa čije god strane gledali. Jednako kao i odbijanje prihvaćanja da svatko bude ono što želi.
Blaženi Ivo Andrić i Petar Preradović.
