Baš nisam trebao početi čitati knjigu Domenica Mora ‘Klub Bilderberg i Trilaterala’ u vrijeme kad se u Hrvatskoj zahuktala rasprava o izmjenama izbornog zakona. Knjiga (Profilovo izdanje) govori o, kako je izdavač, uz obveznu današnju dozu ‘pojačivača okusa’, na naslovnici najavio, ‘šokantnim otkrićima o dva tajna društva najmoćnijih ljudi koji odlučuju o sudbinama svih nas’.
Nakon prvog odjeljka, koji govori o elitama, oligarhiji i demokraciji u povijesti, zaista ne mogu ozbiljno pratiti zahtjeve pokreta U ime obitelji za promjenu izbornih pravila. A još manje mogu ozbiljno pratiti obranaške reakcije SDP-a i HDZ-a na mogućnost da se izravnim biranjem zastupnika i sniženjem izbornog praga za stranke naruši njihova sada već četvrtstoljetna kohabitacija.
Političari okupljeni u SDP-u, HDZ-u i satelitskim koalicijskim strankama te iza njih slučajna su politička elita u Hrvatskoj, kojoj je jedini iskren cilj držati i dalje stanovništvo u pokornosti i apatiji. A ekipa oko Željke Markić samo želi postati dio te elite pa da i ona iskoristi ekstraprofite vladanja manjine nad većinom.
Raspodjela moći Za nas koji po struci nismo sociolozi zanimljiv je pregled suvremene socijalne misli dan na početku spomenute knjige. Pogotovo kad je riječ o pitanju moći i njezine nejednake raspodjele. Odnosno o odnosu vladajućih elita i predstavničke demokracije.
Pa se u knjizi čitatelja upoznaje s tzv. sociolozima elitistima (Gaetano Mosca, Vilfredo Pareto i Roberto Michels). Njihove teze s početka dvadesetog stoljeća vrlo su zanimljive nama koji smo se s formom demokracije u svojim životima počeli susretati nakon propasti socijalizma.
Prema Moscinu mišljenju, ‘svaka se vlast, bilo kakva da joj je forma, sastoji od organizirane manjine koja vlada dezorganiziranom većinom’. Pareto je poznat po tome što je razradio teoriju kolanja elita. Prema njegovu mišljenju, sloj ‘vladajućih izvrsnika’ dijeli se na elitu koja vlada i na onu koja nema (trenutačno) vlast.
U nastavku knjige mnogo je dijelova koji jako dobro objašnjavaju ono što se danas događa u Hrvatskoj. Pa se može pročitati kako su dvije glavne stranke (u SAD-u) ‘jedine koje nešto znače i predstavljaju zapravo dva krila jedne jedine stranke koja se smjenjuju na vlasti, ili, češće, dijele vlast’.
Ili, još prepoznatljivije, ‘izborna utakmica teži k tome da se, na političko-reprezentativnoj razini, od trenutka sinteze napetosti i borbe između klasa i različitih društvenih grupa, pretvori u utakmicu unutar vladajuće elite’.
Izazivanje apatije U knjizi je zanimljiv i dio koji govori o potrebi izazivanja apatije jer ‘efikasno funkcioniranje demokratskoga političkog sustava zahtijeva, općenito, stanovitu dozu apatije i nezalaganja nekih pojedinaca i grupa’. Ispada da je političkim elitama stalo da što manje ljudi izlazi na izbore. A nama neukima čini se da njih zabrinjava slaba izlaznost!
Sigurno bi sociolozi i politolozi mogli reći da je današnje stanje u globaliziranom svijetu ipak kompleksnije od tih teza, ali, zapravo, sve navedeno stoji.
Uz prihvaćanje da postoje globalne elite koje nastoje upravljati svjetskim kretanjima treba prihvatiti da i u Hrvatskoj postoji elita. Od uobičajene kombinacije vojne, poslovne i političke elite ova prva, vojna, možda nema težinu (ako se u nju ne ubrajaju dvanaestorica generala što ih je ono umirovio Stjepan Mesić). Poslovna elita postoji, ali rascjepkana je i prilično uplašena od moguće nervoze političke elite. Potonja se čini najjačom, ali nesposobnost da ostatku građana osigura bar očuvanje standarda stalno je slabi. Ali još ne toliko da bi se dvovlašće ekipa sumnjivih kompetencija okupljenih u HDZ-u i SDP-u ozbiljno dovelo u pitanje.
Njihova vladavina postala je sama sebi svrhom. Oni unutar elita koji preozbiljno shvate svoje poslanje na bavljenju suštinom bivaju maknuti ako su članovi stanke na vlasti (Slavko Linić) ili sami odlaze ne želeći sudjelovati u predstavi za javnost bez prave suštine (Martina Dalić).
I kad je ova kolumna već iz ekonomske sfere otišla u socijalno-političku, na kraju jedna zanimljiva pojava koja govori o odnosu političkih elita u Hrvatskoj: elite se međusobno uglavnom ne diraju. U vrijeme HDZ-ove vladavine kriminalni procesi vodili su se uglavnom protiv HDZ-ovaca (Sanader, Čobanković, Polančec...). Sad kad je na vlasti SDP, uglavnom se procesuiraju SDP-ovci (Lovrić-Merzel, Sabo...).
