Političari mogu biti zadovoljni. Uspjeli su zaluditi ljude. Većina mojih prijatelja s Facebooka, uključujući i mene samoga, za sebe misli da ima odmak od političkih manipulacija.
Kad se, međutim, analiziraju objave i komentari na Fejsu, može se zaključiti da čak i intelektualna elita u velikoj mjeri ima isprane mozgove. Zajednički smo upali u zamku rasprava hoće li premijer Milanović zbog slučaja Šegon smijeniti ministra financija Linića, kad će otići sisačko-moslavačka županica Lovrić Merzel, je li Uprava Fine kolateralna žrtva frakcijskih borbi unutar SDP-a... Analizira se ispred kojeg će se ministarstva, tvrtke ili ustanove javiti reporter Nove TV Andrija Jarak (to je navodno siguran znak tko će odletjeti iz fotelje). Usput se čeka tko će s lisičinama na rukama krenuti put Remetinca... Kad bi se teme vezane uz politička prepucavanja, unutarstranačke potrese, otkrivanje sukoba interesa i čistoga kriminala izbacile iz središnjih informativnih TV emisija i novina, dnevnici bi trajali deset minuta, a novine izlazile na osam stranica.
Pokret 'uvođenja reda' Naravno da sve navedene vijesti i pojave zaslužuju da ih se objavi, ali nerazmjer između onoga što bi trebalo biti pokretač kolektivnog optimizma i crne kronike dramatičan je. A opet, publika, koliko se god gnušala, ipak guta te sadržaje i aktivno sudjeluje u komentiranju, pa i navijanju koga treba na lomaču.
Odgovor zašto je to tako sasvim sigurno nije jednoslojan. Možda bi za sagledavanje uzroka pomogla usputna konstatacija iz knjige Daniela H. Pinka 'Poriv' u izdanju Profila. Najutjecajniji psiholog biznisa, kako ga najavljuje izdavač, među ostalim, konstatira da čovjek ima potrebu biti dio nečega većeg. To se može prevesti i kao potreba ljudskog bića da pripada nekom pokretu, ostvarenju neke ideje. Ako je to točno, što se nudi čovjeku u današnjoj Hrvatskoj? Ne previše. A službeni pokret koji se nudi, a što premijer Zoran Milanović ne propušta naglasiti, 'uvođenje je reda'. Htjeli, ne htjeli, pod utjecajem mas-medija, postali smo navijači u 'uvođenju reda'. Već uvjetovanim refleksom spremni smo prinositi drva za svako 'spaljivanje' koje se najavi. Naravno da je borba za pravnu državu nužna. Ali nikako ne može biti jedina koju nam političari guraju pod nos. Punjenje Remetinca počelo je intenzivnije 2008. I koliko god Bajić i društvo naporno radili, nakon svih sudskih procesa zemlja nije izašla iz recesije. Pa se postavlja pitanje koliko još godina trebamo 'uvoditi red' da bi se stvorila kritična masa za pozitivne stope BDP-a. A što ako tu bitne korelacije zapravo nema? Zar ne bi bilo bolje pustiti institucijama da rade svoj posao (ovo je napisano bez bandićevskog cinizma), a želju nacije da bude dio nečega većeg početi usmjeravati prema pravim izazovima. Gdje pobjede neće biti Pirove kao u nikad završenom pokušaju dokidanja korupcije i kriminala. Hrvatskoj treba vođa koji će se posvetiti pravim nacionalnim prioritetima. Provođenju industrijske strategije. Ili postavljanju izvoza kao kriterija svih drugih poteza državnih politika.
Industrija važnija od Remetinca Autori industrijske strategije (intervju u današnjem tiskanom broju Lidera) došli su do podatka da jedno novo radno mjesto u industriji otvara od dva do osam radnih mjesta u drugim sektorima! Što znači da ugašeno radno mjesto u industriji gasi od dva do osam mjesta u drugim sektorima! Svaka čast 'uvođenju reda', ali kuća gori i treba je gasiti. Samo punjenje Remetinca tu neće mnogo pomoći. Industrijska strategija u srijedu je predstavljena u HGK, ali spreman sam se kladiti da u medijima o njoj neće biti riječi dulje od dva dana. Da se danas u SDP-u, a jučer u HNS-u, manje bave unutarstranačkim prepucavanjima, možda bi uspjeli na sjednici Vlade prihvatiti odavno gotov akcijski plan za izvoz koji je napravilo Povjerenstvo za internacionalizaciju gospodarstva. I u vezi s kojim bi se mogao postići taj uvijek prizivani konsenzus. Industrijska strategija i akcijski plan za izvoz primjeri su u kojima rezultat može biti dodana vrijednost i rast BDP-a. Ako građani već imaju potrebu 'biti dio nečega većeg', neka to bude pokret koji nešto stvara, a ne penalizira ili razara.
Ali tko će se baviti tim gnjavažama kad je uzbudljivije sudjelovati kao navijač ili pomagač u 'boksačkome meču' Milanović - Linić ili u borbi Pusić - Čačić. A veselo je i na opozicijskoj sceni, pa treba pratiti novonajavljenu borbu za prvaka desnice između Ruže Tomašić i Željke Markić. Za rasprave o industriji i izvozu treba nešto pročitati i promisliti. Za politička kadrovska prepucavanja dovoljno je izabrati stranu i zapjeniti se.
