N e znam kako je točno izgledala premetačina stana Mladena Barišića, no pokušavam zamisliti policajce koji rade za bijednih tri-četiri tisuće kuna kako odrvenjeli stoje pred raskriljenim ormarima u kojima je uredno poslagano pedesetak preskupih Brioni košulja ("Jel' se ne piše Brijuni?"). Ili kako šutke zure u njima nepriuštivu eleganciju televizora i kućnog kina iz radionice Bang&Olufsen, te ručnih satova nekog Patka Filipa koji su dimenzijama tek nešto manji od onih kakve pristojan svijet inače drži na kuhinjskim zidovima. Svojom groteskno pretjeranom veličinom upravo su ti satovi najtipičnije obilježje domaćeg političara snoba koji ih, čim stekne iole veću moć i spozna raskoš dužnosničkih povlastica, natakari na ruku pa njime zasljepljuje naivni puk.
Život na visokoj nozi
Zabezeknuti policajci u Barišićevom su penthouseu mogli pomisliti: ta nije li ovaj, barem formalno, jedan od nas?! Ono: državna služba, rad u ime javnog dobra. Istinabog, položaj je šefovski, pa su prihodi znatno veći. Od naše plaćice do njegove plaćetine prostire se čitavo more pa ipak ne toliko golemo koliko je golema razlika našeg i njegovog životnog standarda. Možda si čovjek uspijeva sve to priuštiti svakodnevnim odricanjem od drugih potreba? Ali taj je, kažu, častio sebe i sebi slične najfinijim jelima i najskupljim vinima. I kog će vraga čovjeku pedeset košulja... Uzaludno i beskonačno mogli su policajci razbijati glave pitanjima o tome kako je jedan prilično zatajni i do jučer dobro zaštićeni stranački kadar uglavljen u Carinsku službu mogao steći svu tu raskoš i živjeti na visokoj nozi sa "samo" petnaestak tisuća kuna plaće.
U zadnjih dvadeset godina ovdašnja se politika na stotinama primjera pokazala kao djelatnost za ljude s posebnim potrebama. Iako se sve to vrijeme mantralo o tome kako treba stvoriti ambijent u kojem će visoka politika biti za financijski neovisne i nepotkupljive, nakaradno shvaćanje dužnosti i odgovornosti javnog posla stvorilo je sustav gdje se do materijalne situiranosti i luksuza najlakše može doći kroz politiku ili bliskim vezama s njom. Od benignih manifestacija političke moći i neminovnih povlastica koje idu s visokom dužnošću, poput službenih kartica čije se peglanje slabo nadzire, do posve zloćudnih slučajeva zloporabe položaja mitom i korupcijom, sve govori da su u tom nabujalom nemoralnom sustavu neki naočigled ostvarili svoje posebne potrebe i naglo počeli živjeti na visokoj nozi zahvaljujući političkim potpeticama koje ih izdižu.
Remetinec kao purgatorij
No, stvari se počinju mijenjati. Za okoštali sustav kakav imamo i više nego brzo. Nečasnim huljama pale se moralne lampice. U unutarnjim džepovima po mjeri krojenih odijela pronalaze zagubljenu savjest. Svak je odjednom spreman pokajati se i očistiti od grijeha. U tom smislu, Remetinec funkcionira kao purgatorij za korumpiranu političko-upravljačku elitu uhvaćenu na nedjelu. Mjesto gdje je neprimjereno obući Brioni košulju, a vrijeme do puštanja mjeriti kazaljkama pozlaćenog Patek Philippea. Mjesto je to gdje će griješna politička duša shvatiti zabludu vlastite pohlepe. Ako ni zbog čega drugog, onda zato što se navikla na komfor penthousea. Stoga će iz neudobnog zatvorskog ćumeza lakše prokazati i onoga iznad sebe.
