«Zbogom, dragi Štef! Zbogom, gospodine Reder!», posljednje su riječi koje je učitelju, kolegi i prijatelju uputio Antun Vrbenski.
«Bez Kazališta Virovitica ne bi bila ono što je danas. Kazalište ne bi bilo ovo što je bez Stjepana Redera, ali Kazalište neće nestati Rederovom odlaskom jer nas je upravo on naučio kako ga sačuvati», rekao je u oproštajnom govoru Antun Vrbenski. Podsjetio je i na sve one koji su zajedno s Rederom stvarali virovitičku kazališnu kuću i koji ga čekaju «tamo negdje» da zajedno na nekoj nebeskoj pozornici ponovno ožive nove i stare likove i priče. Vjerojatno u nekom «kazalištu sjena» u koje bi katkada, kao u kazališnoj priči o šaptačici Ofeliji, mogao zaviriti i sam Bog.
Riječi oproštaja izgovorio je i virovitički gradonačelnik Ivica Kirin, podsjećajući da je Stjepan Reder bio, ne samo glumac i redatelj, već i ugledan društveni radnik koji je kroz razvoj Kazališta značajno doprinosio i razvoju i ugledu grada u kojemu je živio.
Pročitani su i telegrami Željke Udovičić, pomoćnice ministra kulture i Gorana Grgića, predsjednika Hrvatskog društva dramskih umjetnika.
«Da je više ljudi kao što je bio Stjepan Reder, ne samo virovitička, nego i hrvatska kazališna stvarnost izgledala bi sasvim drugačije i mnogo bolje nego danas», napisao je Grgić.
Unatoč kiši koja je neumorno padala na Gradskom groblju okupilo se na posljednjem ispraćaju Stjepana Redera više stotina rođaka, prijatelja, poznanika, a bilo je i onih koji ga možda nikada osobno nisu upoznali, ali su se došli pokloniti čovjeku kojega smo svi mi, kako je to rekao gradonačelnik Kirin, prije svega poštovali.
Pjesmom su ga ispratili ženski pjevački zbor Udruge umirovljenika i muški zbor Hrvatskog pjevačkog društva «Rodoljub».
