Kad sam bila mala i nisam bila svjesna svoje bolesti i da ću život provesti u kolicima, željela sam biti golman. Kasnije, postala sam svjesna da je cerebralna paraliza ozbiljna stvar i da ću se za mnoge stvari koje iskreno želim morati dvostruko jače boriti i od mnogih snova odustati. No, ne od svih, i zato se borim za one ostvarive. Riječi su to šesnaestogodišnje Ane Marije Miškulin iz Okrugljače nedaleko od Virovitice, koja već osam godina živi u Centru za odgoj i obrazovanje Goljak u Zagrebu. Uspješno, uz obiteljsku i potporu prijatelja, razbija predrasude prema osobama s invaliditetom.
- Mnogi još vide samo moja kolica, ali ja u svojoj bolesti vidim priliku. Sigurna sam da bez bolesti ne bih danas bila tko jesam, a uspjela sam zahvaljujući snazi koju imam i vjeri u Boga - poručuje hrabra djevojka, koja svoj optimističan stav i upornost dokazuje i uspjesima na koje su posebno ponosni roditelji Marijana i Zdravko te brat Miroslav i sestra Marinela. Svih 15 predmeta u 8. razredu položila je s prosjekom 5,0 i s vršnjacima se ovih dana raduje krizmi.
- Ne mogu pisati, ali mogu pamtiti. Zapamtim devedeset posto gradiva, zbog čega mi malo vremena treba za ponavljanje. Eventualne domaće zadaće koje uključuju pisanje pomognu mi stručnjaci defektolozi - priča Ana Marija, koja odaje da joj je najdraža fizika. Djevojka glumi u dramskoj družini, svake godine nastupa na Lidranu. Godinama se bavi boćanjem, četiri puta osvojila je zlato i ovih se dana priprema za turnir u Češkoj. Nakon srednje škole planira upisati fakultet informatike i računarstva.
