Potaknut svakodnevnim vijestima o izbjegličkoj agoniji tisuća ljudi koji svakodnevno stižu u Europu, često se nađem u zamci raznih misaonih zapleta koji me putem suptilnog (i veoma podmuklog) mehanizma mentalnih racionalizacija, s velikom lakoćom, od čovjeka humaniste pretvaraju u suzdržano političko biće. To je onaj trenutak kada racionalna misao u ljudskoj svijesti nadjača emotivni (duševni) osjećaj i počinje mijenjati redoslijed mjesta u (prirodnom) poretku vrijednosti. Tako nešto ponekad izgleda razumno, često se čini da je nužno, ali na kraju shvatiš da je totalno pogrešno.
U kršćanskoj kulturi to vam je ona situacija kad između Boga i čovjeka stavite Crkvu, religiju, naciju i domovinu, i opašete ih bodljikavom žicom – a niste svjesni da su Bog i čovjek ostali s druge strane. I to onda nikako ne može završiti na dobro.
A upravo takve, tradicijski ukorijenjene, samoodržive mentalne eskapade, postale su praktični i teoretski stereotip raznih političkih modela obrane i zaštite nacionalnih interesa širom cijele Europe pa ne treba čuditi da ne znamo kuda bi sami sa sobom kada se sretnemo sa ljudima drugačije rase, nacije i vjere.
Kao turisti nemamo pri takvim susretima nikakvih problema, ali čim se nađemo u polju malo kompliciranijih odnosa kao što je, recimo, naftna industrija i vanjska politika, stvari se odmah mijenjaju.
Najgore što nam se sada može dogoditi jest da ovu izbjegličku krizu na vlastitom tlu počnemo tretirati na bilo koji drugi način osim kao humanitarno pitanje. Ostanemo li dosljedni u namjeri da se kao država i društvo pozabavimo samo ljudskim sudbinama, na dobrom smo putu da stvorimo temeljne civilizacijske pretpostavke za mirni dostojanstveni suživot u nekoj, možda i ne tako dalekoj, budućnosti koja nas čeka.
Takav scenarij sasvim je izgledan i za to se treba pripremati već danas. Mnogi će izbjeglice samo proći kroz Hrvatsku, ali dojmovi koje će ponijeti sa sobom ostaju trajni, što bi nam moglo puno olakšati stvar u njihovom povratku (izbjegličke kvote stalno se mijenjaju).
Zato razbijanje duboko ukorijenjenih predrasuda postaje naša civilizacijska obaveza, i to je imperativ ponajprije medija koji slikom i tonom stvaranju kvalitetu ozračja.
Apelirajući na našu kolektivnu savjest, hrvatski znanstvenici, sveučilišni profesori, akademici i umjetnici javno pozivaju na umjerenu i odmjerenu retoriku svih uključenih u raspravu o ovoj temi, na objektivan i netendenciozan način, bez širenja straha i panike, već kroz jačanje tolerancije i solidarnosti. …Važno je da se više čuju glasovi koji pozivaju na razumnost, odgovornost, humanost i objektivnost. …U okolnostima ove izbjegličke krize, koja je ujedno zbog mjera dizanja zidova i slanja vojske na ljude i kriza humanosti te kriza proklamiranih europskih vrijednosti, jačaju ekstremistički stavovi te atmosfera straha, panike i opasnosti. Sva migrantska i izbjeglička tematika kao i postraseljenički i postimigracijski fenomeni moraju biti odstrašćeni od visokih tenzija i programatskih diskursa bilo koje vrste.
Uspijemo li zadržati upravo ovakav razboriti pristup političkoj zbilji uvelike ćemo si olakšati život u nekoj bliskoj budućnosti, pogotovo za slučaj ako jednoga dana na ovim prostorima i mi postanemo manjina. Jer, budimo realni, Rijetko je koja mala autohtona civilizacija uspjela preživjela veliku seobu velikih naroda – a ona samo što nije počela.
Do toga nas dijeli još samo nekoliko vojnoredarstvenih mirovnih misija kojima Zapad uspostavlja red na Istoku.
