Ako nezadovoljstvu zatvoriš vrata, ući će kroz prozor. To vrijedi i za nezadovoljstvo poduzetnika. Prije tjedan dana Vlada je, budimo iskreni, natjerala/ucijenila vodeće hrvatske poduzetnike da odustanu od konferencije za novinare na kojoj su željeli poduprijeti mjere guvernera HNB-a Rohatinskog i predstaviti vlastite inicijative za zaustavljanje urušavanja nacionalne ekonomije. Poduzetnici su preusmjereni u Ministarstvo gospodarstva, da pod paskom ministra Đure Popijača odglume predstavu zajedništva s Vladom. Predstava je održana, dojam je bio otužan, a ministar gospodarstva i njegova premijerka odnijeli su Pirovu pobjedu. Osokoljen osjećajem da su poduzetnici pacificirani, ministar Popijač pristao je održati govor članovima novoosnovanog kluba biznismena. Nakon Popijačeva uobičajenoga govorenja jedan od gospodarstvenika bez uvijanja je ministru u lice sasuo što misli o Vladinoj ekonomskoj politici.
Bunt se ne može ugušiti Donedavno nezamislivo, dogodilo se. Čak ni poduzetnici, koje država na mnoge načine može ucjenjivati, više ne mogu izdržati. Iznenađeni Popijač sa skupa je jednostavno - pobjegao. Može on reći da je demonstrativno otišao, ali tko se želi baviti politikom, ne smije se bojati kritika i mora biti spreman suprotstaviti se argumentima, a ne pobjeći. U ovoj sam kolumni prije nekoliko mjeseci iznio procjenu da će Ivan Šuker ‘nadživjeti' Popijača. Procjena je bila pogrešna. Ali Popijač svojim djelima sve više preuzima aroganciju i bahatost koje su krasile Šukera. A zajedničko im je i to da se ne usuđuju dati intervju medijima koje ne kontrolira država. Kako je krenulo, neće Popijač biti jedini ministar koji će sljedećih mjeseci požaliti što izbori nisu što prije. Koliko se god Vlada trudila silom stvarati privid nekonfliktnog društva koje upravo izlazi iz recesije, stvarnost je sve opasnija. Napetost je sve veća. Nervoza raste. Kad je riječ o položaju poduzetnika u izbornoj, k tomu duboko recesijskoj godini, on će biti veoma kompliciran. Uza sve nevolje moraju biti spremni na predizbornu koaliciju Vlade i sindikata. Protiv biznisa, naravno.
Iako Vlada uspješno smanjuje broj zaposlenih, a tako i članova sindikata, glasača zaposlenika ipak je više od glasača poduzetnika i menadžera. A uspavani salonski sindikalni vođe probude se svake četiri godine pa počnu ucjenjivati Vladu. Koliko god apsurdno bilo to što su sindikalni činovnici bili vrijedni pa smislili 128 zahtjeva i uputili ih Vladi, uplašena će vlast vrlo vjerojatno potpisati sve, samo da ne izbiju sindikalni nemiri (premda je to malo vjerojatno). Glavni je sindikalni zahtjev da se od lipnja onemogući ‘da radnici ubuduće rade dulje od 30 dana bez plaće', a da poduzetnici koji to ne poštuju završe u zatvoru.Naravno da među poslodavcima ima lopova koji izvlače novac iz tvrtki, a radnicima ne daju plaće. Ali jednako tako ima zaposlenika lopova i lijenčina. Pa nitko ne generalizira zaposlenike kao što se pokvarenošću, pohlepnošću i nesposobnošću generaliziraju svi poduzetnici.
Nedorasli sindikalisti Većina poduzetnika u ovoj zemlji ipak voli svoje projekte. Poduzetnici spajaju ideje, rad i kapital. Naravno da nesposobni moraju otpasti, ali ako polovini tvrtki prijeti bankrot - onda je nešto pogrešno u sustavu. Naravno da Hrvatskoj treba nova generacija poduzetnika, neopterećenih grijesima tranzicije. Jednako kao što bi dobro došla nova generacija zaposlenika, onih koji imaju znanje koje se traži za konkurentnost u globalnoj ekonomiji. Primjerice, znanje i vještine za proizvodnju nanotehnoloških proizvoda. Ali ta se promjena ne može dogoditi preko noći. Zatvorite li, dragi sindikalisti, sve poslodavce, hoćete li vi smišljati nove projekte i čuvati radna mjesta? Da su racionalni, a ne ovisnici o poduzetničkom adrenalinu, mnogi bi poduzetnici uoči skorašnjeg intenziviranja ‘lova na vještice' trebali povući najsigurniji potez: jednostavno, otpustiti zaposlenike, ugasiti tvrtke i krenuti s obitelji na put oko svijeta - što već godinama obećavaju svojim ukućanima kojima je dosta da im kućni biznismen radi 16 sati na dan. Dakle, najefikasniji način da radnici rade, a ne primaju plaću, u uvjetima neizdrživo visokih nameta, pravne nesigurnosti i sve manje potražnje na tržištu, uz Vladino preferiranje uvoza, jest da nestane radnika.Sindikati svojim jeftinim ucjenjivanjem pomažu Vladi da u ovo ludo izborno vrijeme gurne nacionalnu ekonomiju još dublje.
