Ovoga tjedna obilježen je Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Nakon punih dvanaest godina od kako je Hrvatski sabor donio ovu odluku, prijedlog ovog kolumniste je da se ona ponovno razmotri i promijeni njezin službeni tekst. Obrazloženje slijedi u nastavku.
Za početak krenimo s kronologijom:
Dana 14. srpnja 2003. Hrvatski sabor donosi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji. Ali već pri prvom susretu s realnim životom bijaše jasno da od njega nema velike koristi. Borbe s nasilnim skupinama očeva i muževa, na kopnu i moru, ne daju rezultata. Zato Vlada RH pojačava zračne napade i 9. prosinca 2004. donosi Nacionalnu strategiju zaštite od nasilja u obitelji za razdoblje od 2005. do 2007. godine. Plan je bio da se u samo dvije godine žrtvama nasilja osigura puna pravna i fizička zaštita, a nasilnicima osigura mirna reintegracija u hrvatsko društvo.
Pogled na sigurnosnu situaciju iz zraka budio je nadu, ali ovaj optimizam trajao je vrlo kratko. Lošom koordinacijom kopnenih snaga nastaje zastoj u primjeni zakona pa je 15. rujna 2005. usvojen Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji. Svrha je ovog Protokola osigurati uvjete za djelotvoran i cjelovit rad nadležnih tijela radi unaprjeđenja zaštite i pomoći žrtvi nasilja u obitelji te pomoći počiniteljima u promjeni njihovog ponašanja odnosno promjeni vrijednosnog sustava u cilju nenasilnog rješavanja sukoba i uvažavanja ravnopravnosti spolova.
Izgledalo je da su sada stvari konačno na svome mjestu, no Protokol, kao i svaki protokol, produžuje VRIJEME akcije – a ono ide na ruku upravo nasilnicima. Stoga Vlada produžuje strategijski plan i 29. studenoga 2007. donosi Nacionalnu strategiju zaštite od nasilja u obitelji, za razdoblje od 2008. do 2010. godine, uz najavu novog Zakona o nasilju u obitelji koji bi ovu strategiju činio još uspješnijom.
Zamišljeno učinjeno. Novi Zakon usvojen je 30. listopada 2009., preostalo je samo usklađivanje starih akata, protokola, planova i strategija s novim pravilima, što je uspješno privedeno kraju do 3. veljače 2011. kada Vlada donosi novu Nacionalnu strategiju zaštite od nasilja u obitelji, za razdoblje od 2011. do 2016. godine.
Činilo se tada da je situacija konačno pod punom kontrolom…. Imali smo zakon, imali smo protokol, imali smo strategiju… Ali, ali, ali… nešto tu još uvijek fali. Stanje na terenu i dalje je loše. Stručnjaci odmah detektiraju problem: nedostaje PROGRAM.
Zato 15. srpnja 2011. Hrvatski sabor donosi Nacionalnu politiku za ravnopravnost spolova 2011. – 2015., koja sadrži programsko područje Uklanjanje nasilja nad ženama s najvažnijim ciljevima:
- Ukloniti sve oblike nasilja nad ženama te unaprijediti položaj i zaštitu – prava žena žrtava svih oblika nasilja
- Unaprijediti sustav vođenja statističkih podataka, međusektorsku suradnju institucija i organizacija civilnog društva u rješavanju problema nasilja nad ženama na nacionalnoj i na lokalnoj razini
- Osvijestiti širu javnost o pojavi, problemima i načinima suzbijanja rodno uvjetovanog nasilja
- Odbor za ravnopravnost spolova Hrvatskog sabora održao je povodom Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, u suradnji s Autonomnom ženskom kućom Zagreb, 27. rujna 2012. tematsku sjednicu na kojoj je predstavljeno Izvješće o ženskim ljudskim pravima – Implementacija hrvatskog zakonodavstva vezanog uz partnersko nasilje.
I tu, otprilike, završava storija o Nadalini (nadi u bolje sutra).
Sada je rujan 2015., prvo programsko razdoblje privodi se kraju, a mi smo još negdje na samom početku. Nema nikakve sumnje da nam slijedi usvajanje nove strategije i novih programa koji će, prema svemu sudeći, ponovo završiti kao i prethodni – bez velikog učinka u praksi (statistika i dalje loša).
Gdje smo pogriješili?
Već smo puno puta konstatirali da svaki program čine DETALJI koji u faktorskoj strukturi uspjeha donose željeni rezultat. Oni su, pojednostavljeno rečeno, senzorne skretnice koje u pravom trenutku mijenjaju smjer djelovanja i održavaju napredovanje programa u željenom pravcu. Tražeći upravo te kritične točke, nailazim na spomenutu odluku Hrvatskog sabora u kojoj se kaže slijedeće:
Obilježavanje Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama za osnovni cilj ima senzibiliziranje društva na problematiku nasilja nad ženama te slanje jasne poruke da živimo u društvu koje ne tolerira nasilje ni u kakvom obliku. Problem nasilja nad ženama ne smije ostati tajna već o toj temi treba javno govoriti, problem osvijestiti, a društvo i institucije, koje bi se time trebale intenzivno baviti, potaknuti na međusobnu suradnju i aktivnost.
Osim osvještavanja javnosti o problematici nasilja nad ženama, nužno je osigurati dostupnost informacija o mogućnostima zaštite, pomoći i podrške osobama koje doživljavaju takav oblik nasilja.
Laicima to možda izmiče oku, ali Oko sokolovo lako uočava detalje koji upućuju na problem u samom pristupu. Država, kao legalni aparat prisile, koja ima u svojoj ruci sve potrebne tehničke i zakonske mehanizme kojima je u stanju locirati, identificirati, uhititi i transferirati svakog nasilnika, prebacuje odgovornost za aktualno stanje na civilni sektor, koji raspolaže samo megafonom.
Ne sporim o tome da osvještavanje javnosti ima značajnu ulogu – ali koja to viša razina svijesti mora postojati u društvu da bi policija i sudstvo (čitaj država) podigli efikasnost svoga djelovanja kakva se od njih već dugo očekuje?
Pohvalno je i veoma poželjno biti duhovan…No, prvo razum, a onda duhovnost!
Što je, dakle, u ovome trenutku, programski prioritet?... Podizanje društvene svijesti ili buđenje države iz nesvijesti?
