Gospođa Šmit i mama, imale su posebno ugovorenu cijenu za mamino šivanje. Budući da nije bila prezahtjievna, jer, uglavnom je bila doma i bavila se poljoprivredom, kao protunaknadu za sašivene pregače, dobili smo šrot za piliće. Ja sam bila zadužena za primopredaju. Odnijeti gospođi Šmit sašivene pregače, a doma donijeti omanju vreću šrota. Tako je bilo i taj put. Al', nisam odmah išla doma, nego, navratit ću usput k prijateljici, čija je mama par mjeseci prije rodila drugo dijete.
Sjedimo u premaloj kuhinji, krcatoj stvarima, i ljudima, pa još i mala beba, a ja važna, kao, eto, nešto sam od koristi, pa sve pokazujem rukom prema vreći šrota.
U tom trenutku iz šrota iskoči miš!
Nastade vriska i skakanje po stolicama, i naposljetku, smirivanje stanja, jer, što nam, pobogu, može to malo stvorenje! Al' to se malo stvorenje zavuklo ispod kauča, kauč smješten do prozora, i imao je gotovo idealne uvjete za život. I dovoljno svjetlosti, a bome, nije nedostajalo ni hrane, dječje, što je popadala između kauča i prozora.
Nekoliko dana kasnije, dolazi gospođa Andja, mama moje prijateljice, i tek rođenog ,drugog djeteta, donosi nešto na šivanje, a mama će:
- Čuj Anđo, jel' ste ulovili miša?
Andja,će bijesno:
- Jesmo vražju mater! Vidjela sam ga neki dan, pa on se udeblj'o!
Mama nastavlja :
- Anđo, pa dobro ga hraniš. Dječja hrana je kvalitetna, a može biti i nešto drugo, možda će biti mladih miševa!
Ne znam kako je miš skončao, niti gdje. Kažu da miševi uvijek idu u paru...
