Roman u nastavcima: Doba propasti
21. poglavlje: Početak kraja
Prethodna poglavlja
Negdje u bespuću nepojmljivo ogromnog postojećeg svijeta, podmukla je Izdajnikova letjelica bešćutno putovala k svojem cilju, a svakom svjetlosnom godinom koju je nezamislivom brzinom prevalila, propast cjelokupne stvanorsti postajala je sve bliža i sve sigurnija. Sjajne i jasne zvijezde čijoj se nedostižnosti puki ljudski rod bespomoćno divio dok su nepomične opsjedale nebo, nisu više bile čvrste točke svjetosti, nego su se sada doimale poput mutne i rijetke maglice, stopljene u jednoličnu smjesu nepostojane bjeline koja je već satima neumorno prolazila kroz sitna i neprobojna okna tog zlokobnog svemirskog broda. Činilo se da su svi zakoni prirode jednom zauvijek pobijeđeni jer nekoć nemoguća brzina postala je nečija stvarna moć, a izbjeglica iz više dimenzije nikad se prije nije osjećao toliko snažno, ponosno, poletno i nezaustavljivo, unatoč svom bogatsvu koje je već godinama posjedovao. Štoviše, tek je sada samog sebe počeo smatrati bogom i stvorenjem superiornim čak i u odnosu na besmrtnike iz više stvarnosti.
Ipak, postojalo je jedno čime niti on nije mogao ovladati i što čak niti njegova sila nije mogla zaustaviti, oružje usađeno u najfinije čestice realnosti nemilosrdnije od svih njegovih zamki- vrijeme koje nikome ne oprašta niti sekudne i sudbina koja je čak i iznad bogova. Bijesna i odlučna američka vojska već je kročila pred sama vrata njegove naizgled savršene zemaljske utvrde i bilo je samo pitanje trenutka kad će jedan od nekoliko stotina vojnika uočiti pomno zapečaćen ulaz i probiti se do samog srca njegovog dugogodišnjeg doma. Brzina kojom je Izdajnik iza sebe ostavljao mnoštvo galaksija, bila je sve samo neograničena jer do krajnjeg odredišta putovao je već dugih šest dana, a još će čitav dan proći pored njega dok konačno ne dosegne prag svoje nekadašnje domovine. Zaluđen vlastitom veličinom i uvjeren da mogućnost poraza za njega ni u kojem slučaju ne postoji, on usprkos svemu nije brinuo za vlastitu kob, nego je euforično odbrojavao posljednje sate do sigurne pobjede, misleći da je vrijeme preostalo do cilja njegova jedina prepreka do apsolutne dominacije.
-I dalje ćeš biti jedan od mojih glavnih pomoćnika, ali samo ako me sada ne iznevjeriš! Kad se već budemo približili Gospodarevom potresenom carstvu, tebi ću prepustiti kontrolu nad letjelicom. Ja ću pritisnuti prekidač uništenja i epskom solarnom baljkom dovesti kaos do vrhunca. Onda će stvarnost konačno biti u našim rukama!-mašući mahnito rukama i kolutajući očima poput luđaka, Izdajnik je duboko u sebi već slavio očekivani kraj.
-Ali što će biti sa sudbinom svih svemira!? U nižoj dimenziji postoje ljudi koji su nam pomagali i ondje je naš pravi dom! Nećeš više imati čime upravljati ako razoriš sve što postoji! Naći ćeš se u vječnoj i beskrajnoj tami!-slugu je iznenada obuzela nezaustavljiva panika prožeta osjećajem beznađa jer shvatio je da bi sve što su ikada poznavali vrlo lako moglo biti svedeno na ništavilo.
-Odmah ušuti ili ću te pretvoriti u zvjezdanu prašinu! Onaj tko se protivi mojim odlukama završi u hladnom vakuumu svemira! Ne tjeraj me da te izbacim!- odbijajući prihvatiti Slugine itekako opravdane tlapnje, Izdajnik počne nervozno treptati očima, a njegovo lice poprimi gotovo patničku grimasu, kao da je i sam bio svjestan istine koju je Sluga razotkrio, nastojeći teškom mukom na nju zaboraviti.
-Nitko ne zna što bi se dogodilo da se život u Gospodarevom carstvu u potpunosti ugasi, ali to ipak neću dopustiti. Prekrojit ću Gospodarevu stvarnost po svojoj mjeri i Vijeće će odsad povlađivati samo meni. Bolje ti je da budeš uz mene! Možeš postati oblak prašine ili vođa Galerije Paralelnih Svemira! Odluka je samo na tebi!- ne znajući treba li osjećati brigu , gnjev, sažaljenje ili razumijevanje, Izdajnik se doimao nadasve izgubljenim i vrlo rastresenim, dok ga je utihnuli Sluga potajice gledao, sumnjajući u smisao čitave njihove misije.
-Konačno smo stigli do odredište! Ovdje je ulaz u bazu terorista!-sasvim nebitni i neugledni vojnik kratke crne kose i rijetke kozje bradice uzvikne iz sveg grla zanosno se obrativši čitavoj svojoj vojsci koja je već bila na rubu snaga i strpljenja, a njegov duboki i hrapavi glas još je kilometrima odjekivao, probijajući se kroz gustu rumunjsku šumu i dalje obavijenu upornom i beskrajnom mećavom. Uskoro je zadihana rulja uzbuđeno počela okretati glave i američki su vojnici jedan po jedan nahrupljivali izvoru tog spasonosnog zova, u trenutku kad su svi već pomislili da izdajnička baza uopće ne postoji i da je to samo još jedan trik osmišljen radi nečijih skrivenih interesa. Bilo je potrebno samo nekoliko minuta da se i sam zapovjednik približi vješto prikrivenim čeličnim vratima, kako bi potaknuo svoju bezvoljnu vojsku na onu pravu bitku bez koje bi dotadašnji križni put bio posve uzaludan.
-Zbog ovog smo danima lutali kroz mećavu! Zbog ovog ste napustili svoju domovinu i pristali otići tisuće kilometara daleko! Borimo se protiv pokvarenog i nemilosrdnog neprijatelja koji ne kani niti milimetra odstupiti od svojih izopačenih ciljeva! Vrlo je moguće da je cijeli svijet u ozbiljnoj opasnosti, a time i naša ponosna zemlja koje se ne bih pristao odreći niti pod cijenu života!-dok su slušali njegov bijesni, gotovo divljački glas kako kroz jenjavajuću snježnu oluju izvikuje nadasve dojmljive riječi, oni počnu iznova osjećati onaj stari žar koji se u njima počeo gasiti još prije nekoliko dana i napeto stanu slušati svaku njegovu rečenicu, iščekujući zapovijed za početak borbe.
-Ako ste istinski vojnici kakvima se nazivate i ako vam je doista stalo do sudbine naše jedinstvene civilizacije, onda i vi morate osjećati isto! Morate biti spremni dati sebe za sigurnu budućnost američke države, ali i za opstanak cijelog našeg svijeta! Postavite eksploziv na neprijateljski ulaz i oslobodite put u pobjedu!-nakon što je u svoje ljude vratio svu hrabrost, volju i snagu, zapovjednik nakon zanosnoga govora konačno izda jasnu naredbu koja je najavila sudbonosni sukob. Promatrajući iz prikrajka odahnulu hordu, Čovjek nije mogao vjerovati da se sve konačno bliži kraju jer bilo je nebrojeno puno trenutaka kad je mislio da će podbaciti, izgubiti razum i ostati zarobljen u nekoj jezovitoj petlji stvarnosti, preklinjući Gospodara da mu oduzme besmrtnost.
-Nakon gotovo mjesec dana konačno sam stigao na svoj cilj! Kad se samo sjetim što sam sve prošao obuzmu me sablasni trnci!- okrenuvši se oko sebe pun oklijevanja, Čovjek zastane kako bi se uvjerio da čitava njegova sudbina nije samo san.
-Bio sam na rubu gladi i žeđi pa sam, izbjegavši smrt u posljednjem trenu, zadržan u zatočeništvu bezobzirnih izvanzemaljaca. Posjetio sam višu dimenziju u kojoj dotad niti jedan smrtnik nije bio i vrlo brzo postao jedan od njihovih najvažnijih ljudi i njihova zadnja nada. Bio sam u rajskoj oazi u najfinijem hotelu, na vrelom pijesku Arizone gdje sam jedva preživio, u najvišem pariškom društvu gdje sam gotovo zaboravio svoju misiju, na kobnom letu u Rumunjsku koji je nemilosrdno zaustavljen. Zatočeništvo koje sam proveo u američkom kampu i neuspjeli bijeg nakon kojeg sam vratio vrijeme učinili su me gotovo ludim. I sada, nakon nekoliko dana paklenoga hoda kroz visoki snijeg, nalazim se nadomak cilju i još sam živ, pun snage i spreman za misiju koja mi je povjerena, bez obzira koji je njezin krajnji smisao.-iz Čovjekovih crvenih očiju prvi puta su potekle suze radosnice i klonuvši na meko bijelo tlo želio je samo nekoliko trenutaka uživati u svojoj pobjedi zaboravivši na svu burnu prošlost i sva iskušenja koja ga u budućnosti čekaju.
-Nemoj još slaviti! Prava borba tek sada počinje! Sramim se što nas dvojica dijelimo isto podrijetlo, ali Izdajnik nažalost potječe iz moga roda pa se njegove moći mogu mjeriti s mojima. Moraš biti vrlo oprezan! Ne znam kako je pad u nižu dimenziju na njega utjecao, ali siguran sam da i najmanja pogreška odsad za tebe može biti nepovratna!-okrutne Gospodareve riječi u trenutku su smrvile svu Čovjekovu radost i poništile njegovo olakšanje, ali on zbog toga nije klonuo niti je razmišljao o odustajanju, već ga je suočavanje sa stvarnošću oslobodilo tih razornih sanjarenja pa je ponovno postao razboriti borac koji niti u jednom trenu neće izgubiti nadzor nad sadašnjih trenutkom.
Dok je izvan njihova skloništa postajalo vrlo burno i dok je snažni eksploziv već bio pričvršćen na njegov otkriveni ulaz, Izdajnikovi su ljudi u tišini iščekivali što će se dalje dogoditi, ne znajući dokle je njegova letjelica stigla i ne sluteći koliko se blizu njihov neprijatelj uistinu primaknuo.
-Predosjećam da će uskoro doći! Naši su sigurnosni sustavi napeti poput puške, ali svejedno se brinem! Moraš me zaštititi! Ovi su radnici nemoćni protiv naoružane vojske!-nakon što je nekoliko dana bila staložena i spokojna, tiho se smješkajući i gledajući svojeg zaštitnika umiljatim pogledom, Opojna se ponovno počela bojati za budućnost njihova plana, ali i za vlastiti život.
-Bit ću uz tebe, vjeruj mi. Ništa ti se loše neće dogoditi. Uskoro će Izdajnik biti gospodar svega i naša će budućnost biti osigurana.- on ponovno zagrli tu zamamnu djevojku za kojom je već dugo potajno žudio, priljubišvi se uz njenu meku kožnu haljinu koja ga je jedina dijelila od ostvarenja svih najskrovitijih želja. Na trenutak se činilo da je Opojna nakon šest dana razdvojenosti zaboravila na svog najvećeg idola i svu tu genijalnu zlobu kojoj se prije toliko divila jer predugo se nije istrgnula iz tog čvrstog zagraljaja, a njegova je glava već klonula na njene glatke i mekane grudi. Probadan otrovnim pogledima mnoštva zavidnih radnika na koje se nije udostojio obratiti pažnju, mislio je da će njegova brižnost i mirnoća ipak prevagnuti Izdajnikovu psihotičnu samouvjernost, no snažni tresak koji se prolomio hodnicima njihove jazbine naglo ih je razdvojio.
-Nemajte milost prema teroristima! Sve ih pobijte! Nitko ne smije preživjeti!- luđački se urlici probijaše kroz nekoliko debelih titanskih vrata, a potom je bazom počelo grmjeti nekoliko desetaka razornih strojnica, ostavljajući iza sebe na tisuće odbačenih čahura. Iz uplašene i nesigurne djevojke iznenada nestane sva bojazan što ju je nekad opsjedala i u njoj se ponovno rodi ona otrovna i neustrašiva ženstvenost kakvu je otpočetka imala. Shvativši da više ne treba zaštitnika i da se sposobna poput svih ostalih Izdajnikovih ljudi hrabro suprotstaviti inferiornom neprijatelju, ona odgurne zaprepaštenog obožavatelja te zavukavši ruku u dubinu svoje haljine posegne za zastrašujućim crnim pištoljem. Uperivši ga odlučno prema ulazu, odlučila je zaustaviti i onog posljednjeg koji se živ probije kroz smrtonosnu pošast ugrađenu u zidove Izdajnikova gnijezda.
