Otuđeni um
SF roman u nastavcima
II. poglavlje: Pobuđena sumnja
Njegovo je vozilo uskoro bilo parkirano u prostranoj kromiranoj garaži, zaštićeno snažnim poljem koje nikome osim njega nije dopuštalo da priđe te se ubrzo primaknuo ulazu i dalje potresen nedavnim događajima koji će možda bespovratno promijeniti njegovu sudbinu. Blagi i pomalo neugodni snop crvene svjetlosti odjednom je obasjao njegove oči kako bi ga umjetna inteligencija prepoznala kao žitelja zgrada i razaznala od besramnih i suludo hrabrih uljeza koji uvijek budu otkriveni i lišeni slobode, naivno se nadajući da nepogrešiva tehnologija na vrhuncu ljudske civilizacije neće iznova ispuniti svoju ulogu.
-Analizom rožnice potvrđen je vaš identitet. Dobro došli natrag. Vaš se stan nalazi na petoj razini. Želite li uključiti antigravitacijsko polje?- uljudna hologramska projekcija naočitog i krupnog mladića, nekadašnjeg vlasnika čitave građevine koje je već odavno iselio iz grada obratila mu se kao obično tupo gledajući ispred sebe i ne odišući niti tračkom osobnosti, kao da je u njemu zaživio tek djelić tog energičnog i nemirnog života. Uskoro se Herman trebao samo prepustiti gledajući zastrašujuće visoki strop neuništiva nebodera dok ga je čudotvorna sila poput čarolije podigla s tla i vrlo ga brzo odvela do neprobojnih titanskih vrata njegova stana koja su poput mnogih drugih stajala na zavidnoj visini, bez ijedne stube koja bi do njih vodila. Ubrzo se vratio u svoje malo carstvo gdje se uvijek opustio nakon tek jednog u besmislenom nizu mnogobrojnih i napornih radnih dana i još jednom se osvrnuvši oko sebe shvatio je da i dalje živi u bezličnom i posve običnom stanu svoga doba, koje je beznačajnom pripadniku srednjeg sloja služio samo kao mjesto koje povremeno posjećuje kako bi odahnuo od neprestane borbe za imalo primjetnim mjestom u nadasve pretrpanom svijetu koji je zapao u brojne probleme. Za njega više nisu postojali dan i noć niti si je mogao priušiti ritam spavanja kakvog su davnih godina imali njegovi pretci, nego mu je život bio tek jedan veliki dan povremeno prekinut višesatnim snom u savršeno izoliranom središtu njegova gnijezda.
-Hermane želite li ići u tihu sobu? Znam da niste spavali već sedamnaest sati i da vam je potreban san.- poziv fiktivnog bića koji je dopirao iz zvučnika s čak tri metra visokog stropa usadio je u njega još veći umor i natjerao ga na napasno i gotovo nezaustavljivo zijevanje dok su mu koljena klecala, a tijelo mu žudilo za odsustvnom okrutne gravitacije koja ga je pratila cijeli dan neprestano ga pritiščući i ne dajući mu da odahne niti trenutka. To je bio teret na kojeg su se ljudi do prije nekoliko desetaka godina morali priviknuti ili je toliko potrebno rasterećenje bilo privilegija samo najbogatijih izabranika, no u Hermanovo vrijeme bilo je gotovo nezamislivo provesti više od jednog dana u tom surovom smrtnom stanju. Premda su zvukovi svijeta bili tiši nego prije nekoliko desetljeća, a promet gotovo nečujan, svako je ljudsko biće imalo potrebu povremeno pobjeći čak i od neznatno slabih šumova okoline i barem na nekoliko trenutaka ne čuti ništa osim vlastitih uzdaha i otkucaja vlastitog srca, a budući da ih je užurbana karijera svakodnevno obasipala nesnosnom količinom stresa, mirno zaspati u tišini sobe ne razmišljajući o jetkim tlapnjama koje kao da im neprestano vise iznad glave poput ukletoga mača bilo je vrlo teško i vrijeme koje je bilo potrebno za dugotrajno ležanje nakon kojeg bi polako utoniuli u san ljudi jednostavno nisu više imali pa su morali osmisliti sustav koji će im pomoći da odmah zaspe.
-Nalazite se u vakuumiranoj sobi. Svi zvukovi iz okoline bit će savršeno prigušeni. Sad ću poništiti gravitaciju. Želite li zaspati odmah ili polako utonuti u san.- ovakva su pitanja Hermanu već bila svakodnevnica i to kratko vrijeme osjećao se poput kralja kojem su ponizne sluge ispunjavale svaku želju i upravo je mogućnost razvoja sposobnih i nadasve poslužnih umjetnih entiteta bila spas za one koji su se u svakodnevnom životu osjećali slugama okrutnog kapitalizma.
-Želim odmah zaspati. Molim uspavaj moj mozak i više me ništa nemoj pitati. Ne želim razmišljati ni o čemu niti bilo što znati ili osjećati. – nadajući se da će bez ikakvih posljedica taj neizvjesni dan ostati izgubljen duboko u vremenu, pustio je da ga lakoća bestežinskog stanje ponese dok je ugodno lebdio u čistome i svježem zraku i za samo nekoliko sekundi njegove su se oči zatvorile, a budnosti mu je bila ugašena u trenu. No zbog velike nezgode koja će ga ubrzo zadesiti, Hermanu niti predstojeća noć neće ostati u lijepom sjećanju i pamtit će ju po svemu samo ne po bezbrižnome snu. Već je polako počelo svitati iznad glavnog grada Sustava, a jutarnje je nebo bilo prekriveno gustom drevnom maglom koju su zbog svojeg nemara i sebičnosti ostavile prethodne generacije i koja se još dugo neće razići unatoč savršeno čistom korištenju energije kozmosa. Visoko u atmosferi, među brojnih letećim hotelima iz kojih su dobrostojeći pojednici okolo promatrali daleki i mali svijet neprestano su radili gigantski pročišćivaći atmosfere pružajući ljudskoj populaciji barem donekle kvalitetan zrak. Već je bilo vrijeme da iz poda crnog poput mraka počnu prodirati snažni valovi kako bi natjerali Hermanov mozak da se probudi i nastavi s utrkom za opstanak, no nešto shvatljivo samo vrsnim znanstvenicima što je čučalo u samoj srži njegove zgrade sada je prvi puta zakazalo, baš kao što je sinoć njegovo inače pouzdano vozilo ostalo bez energije i ostavilo ga na milost i nemilost vlastitoj vozačkoj vještini. Prolazile su mnogobrojne minute i polako se nizali sati, a on je i dalje ležao u sablasnoj tami bez ijednog šuma, bez ikakvih podražaja koji bi ga mogli probuditi i natjerati ga da ponovno nastavi živjeti. Bilo je već jasno da nedavni nemili događaji nipošto nisu bili slučajni i da jadnom Hermanu neka bahata i nepopustljiva sila uporno radi o glavi, no tadašnji je svijet srećom bio toliko dobro povezan, a struktura toliko pametno zamišljena da je bilo gotovo nemoguće nikada se ne probuditi, a ljudsko je postojanje graničilo s besmrtnošću.
-Imamo informaciju da je osoba u stanju sna već dva dana. Moramo hitno otići na tu adresu!-poviče proračunati liječnik hladnog pogleda u tankoj sivoj kuti koji je nakon mnogobrojnih dana provedenih u polumračnoj i sivoj ambulanti postajao sve sličniji bezdušnim robotima čije je ponašanje u potpunosti isprogramirano, a svi postupci predvidljivi. Skočivši s zastrašujuće visokog prozora uigrani tim gotovo nepogrešivih liječnika glatko se prizemljio tik uz letjelicu hitne pomoći i nakon samo nekoliko trenutaka snažni ih je pogon vinuo nekoliko desetaka metara u zrak te ih poslao na užurbano putovanje u kojem je svaka sekunda bitna.
-Nalazite se na trećoj razini područja visokog prioriteta. Automatski vam je dodijeljena prva traka ceste broj sedam koja predstavlja najkraći mogući put.- začuo se već dobro poznati glas unutar letjelice kojeg su marljivi spasitelji nemoćnih smatrali višegodišnjim kolegom.
-Moguće je ga je ciklus njegovog života već pri kraju i da je doživio smrt, no tijelo mu nije uništeno pa ćemo ga moći ponovno pokrenuti. Stižemo za minutu.- iz svoje neprobojne tamnosmeđe torbe Eugen izvuče neugledni i prividno beskorisni uređaj koji se sastojao tek od jednog kromiranog šiljka što je izlazio iz sitne crne kutije, no ono što je držao u ruci vrlo vjerojatno će Hermanu biti jedini spas. To čarobno čudo budućnosti čije je otkriće proizašlo iz savršenog poznavanja ljudskog tijela do razine atoma imalo je sposobnost ponovno pokrenuti životne procese umirućeg čovjeka i energijom opskrbiti njegov slabi i odumrli mozak koji se polako gasio. Ono što se nekoć smatralo apstraktnim i nemehaničkim i što su ljudi naivno pripisivali duši, energiji života i ostalim neopipljivim pojmovima sada je vrsnim stručnjacima bilo egzaktno, poznato i razumljivo poput građe mišića i kostiju. U tamnoj i nečujnoj Hermanovoj sobi istovremeno se događalo nešto još više zastrašujuće i uznemirujuće od ionako strašne sudbine koja ga je već snašla. Zidovi i strop njegova stana ponovno su se napunili neophodnom energijom i činilo se da će sustav u kojem se ranije izjalovila katastrofalna pogreška sada ispraviti svoje propuste, no umjesto da ga izvuku iz sablasne dubine sna u kojem se njegovo biće gotovo utopilo, zlokobni su zidovi počeli ispuštali snažne i razorne elektromagnetske valove kojima su inače uspavljivali svojeg štićenika, a sila koja ga je dosad održavala u zraku naglo je zakazala pa se jadnik strovalio s dva metra visine i tresnuo poput kruške na tvrdi i hladni pod koji je odmah osjetio silinu udarca njegovog tijela.
-U stanu se nalazi uljez! Otkriven je pokušaj nanošenja štete! Pokrenut ću sustav za prepoznavanja lica! Svi koji ne žive na ovoj adresi bit će odmah onesposobljeni.- bezdušna je inteligencija tupi udarac u pod spavaće sobe rastumačila kao prijetnju vlastitoj sigurnosti, no to joj nije bilo nimalo nalik. Činilo se kao da se entitet inače pametan i pronicljiv poput čovjeka odjednom počeo ponašati poput sirovog i neinteligentnog stroja i sumnja je ponovno pala na neke izvanjske utjecaje stvorene od vrlo moćnih i nadasve zlonamjernih ljudi.
-Doktore situacija je vrlo loša! Njegova spavaća soba neprestano ispušta valove koji uspavljuju. Ako ga ne izbavimo za samo nekoliko minuta nećemo ga više moći spasiti nego ćemo ga morati iznova rekonstruirati! Što se to događa!?- dok je uspaničeni tehničar rastreseno jurio prema unesrećenom Hermanu ne razmišljajući o upozorenjima koja su upravo odzvanjala stanom, iz stropa iznenada prsne glasna svjetloplava munja i odmah ga sruši na tlo napravivši široku rupu u njegovu ramenu čije su stijenke bile obložene pepelom.
-Podaci Opće banke Sustava pokazuju da on kao pripadnik srednjeg sloja nije sposoban platiti sto tisuća Esencija za rekonstrukciju života. Moramo ga sada spasiti ili će biti zauvijek izgubljen! Odmah obucite odijela za potpunu zaštitu. Ne smijemo dopustiti da nas ovaj kaos onesposobi!- uznemireni liječnik koji je predvodio svoj nezamislivo brzi tim nije mogao zanemariti nepopustljive kapitalističke principe koji su vladali u Sustavu, no unatoč svemu ljudski mu je život neizmjerno značio i bio je spreman učiniti sve kako bi spasio Hermana od sigurne smrti. Navukavši tanke zaštitne skafandere u potpunosti otporne na bilo kakve udare i nepropusne za zlokobne valove koji su ih mogli uspavati u nekoliko sekundi, odmaknuli su se od tog nezamislivog kaosa što su više mogli, no brza i laka karbonska kolica koja su ih pratila od početka pohoda bila su zaustavljena teškim i debelim vratima sobe, a razorni snop gromova koji se ubrzo obrušio na njih potpuno ih je izbacio iz kontrole te su se počela besciljno vrtjeti u krug ne donoseći više nikakvu korist svome izgubljenom timu.
-Spasiteljska Služba Sustava! Odmah se odmaknite od vrata! Javili smo Središnjoj energetskoj bazi da onesposobi energetski sustav ovog stana! Sada ulazimo u sobu!- dok se već činilo da je Hermanov mali i besmisleni život konačno završen, bolničarima je u pomoć pristigla najmoćnija interventna organizacija svijeta koja je s nekoliko milijuna svojih pripadnika mogla gotovo svakoga izbaviti iz nevolje i upotrijebiti nezamislivu silu kako bi prošla onamo gdje ostale službe ne mogu. Široka i vruća zraka usijane plazme sukljala je iz šiljaste cijevi u rukama jednog od spasioca i robusna su vrata pala pred njome poput tankoga kartona, a nakon što je slaba svjetlost iz vanjskog svijeta počela prodirati u sobu za odmor,pred njima se ukazao stravičan prizor čovjeka blijedog poput duha i ukočenog poput mrtvaca koji je u lokvi krvi ležao na podu slomljenih ruku i nogu i iskrivljene čeljusti.
-Dobili ste naređenje s više razine da ga morate odvesti u izoliranu bolnicu na visini od deset tisuća metara i da njegova nesreća ne treba biti evidentirana u državnoj zdrastvenoj evidenciji. Bolje vam je da ju poslušate bez prigovora!- vojnik srednje visine i vitkog, savršeno isklesanog tijela čiji su mišići unatoč nedostatku robusnosti donosili veliku opasnost za sve njegove neprijatelje skinuo je masku čim su izišli iz Hermanovog pustog stana te se prskosnim i prijetećim glasom obratio jednom od vodećih gradskih liječnika. Dok su kroz njegov mozak prolazili blagi električni impulis pobuđujući sve funkcije koje su u njemu već satima bile onesposobljene, ošamućeni Herman stenjući od bolova prezirno pogleda prema vratima svoga utočišta. Iako još nije uspio shvatiti zbog kojih je događaja dospio u ovo stanje niti što ga je uistinu zadesilo, gajio je prema njemu snažno nepovjerenje predosjećajući da se više nikad neće vratiti na to ukleto mjesto.
-Ali ne razumijem zašto bi netko želio takvu suludu stvar. Njegove ozljede nisu previše ozbiljne! Obnovit ćemo njegove kosti za nekoliko sati, potaknut ćemo ubrzano stvaranje krvi i za već tjedan dana moći će nastaviti sa životom nakon što se psihički oporavi od svega što mu se dogodilo!- ne dajući se pokolebati, Eugene se odlučno protivio, ne kaneći se samo tako pokoriti monopolu vladajućih koji zbog teško razumljivih interesa zahtijevaju nešto što je izvan svakog razuma.
-Nema ali! Inzistiram da odmah krenete ondje i da se ne vraćate u bolnicu s njime, inače bi svi mogli ostati bez posla!- podlo stisnuvši oči i iskesivši zube, oholi se nasilnik zagledao u svoju žrtvu odnoseći se prema njoj sve grublje i neuljudnije i prijeteći joj nedostatkom onog što je u tadašnjem društvu značilo gotovo sve.
-Dopustite da vam objasnim, lijepo vas molim. Ako ga ondje odvedemo troškovi će za njega biti ogromni i izgubit će puno dragocjenog vremena prije nego će se smjeti vratiti kući. Samo mi recite svoje razloge i odmah ću vas poslušati.- dok se u njegovom glasu već osjećao strah, ponizni je liječnik nastojao sačuvati svoju egzistenciju i istovremeno umiriti slutnje svoje savjesti koju nije bio spreman tako lako prodati.
-Svi će troškovi biti plaćeni iz proračuna jedne organizacije i nećete imati problema s nadređenima jer oni su upoznati s ovim problemom. Nikako ne bih želio stvoriti vam velike probleme kad ovo možemo riješiti bez imalo svađe pa vam je zato bolje da mi vjerujete i prihvatitte moje dobre namjere.- uočivši Eugeneovu plahost i spremnost na suradnju i spoznavši koliko snažni moral čući u tome čovjeku, umjesto barbarina licemjerni se službenik odjednom počne ophoditi s njime poput diplomata znajući da njegova djela ne smiju izazvati preveliku sumnju. Bezvoljno kimnuvši glavom voditelj bolničarskog tima pokaže prstom prema prozoru te krene nervozno i ubrzano koračati prema njihovoj letjelici dok su ga njegovi ljudi bez pogovora pratili, a ranjenik zajedno s njima lebdio na zamjenskim kolicima.
-Vaš uređaj za spavanje doživio je katastrofalni kvar i nije vas probudio puna dva dana, a onda ste još nekoliko minuta bili izloženi jakim valovima koji uspavljuju i mogu biti smrtonosni ako ih se ne kontolira. Vodimo vas u posebnu bolnicu iznad najviše prometne razine u kojoj ćete se oporaviti u najboljim mogućim uvjetima.- mirnim i uljudnim glasom Eugene se obrati Hermanu kako bi popunio rupe u njegovu sjećanju, no umjesto da rastjera gustu maglu zbunjenosti iz njegove svijesti i navede ga da zaklopi oči pa dopusti da se nepogrešivi stručnjaci pobrinu za njegovo brzo ozdravljenje, Herman se toliko uznemirio da je gotovo iskočio iz kolica, no bolni, naotekli zglobovi i slomljene kosti nisu mu dopuštali da ustane
-Kamo me to vodite? Zašto mi se stalno događaju ovakve strašne stvari? Ne želim ići ondje nego u običnu bolnicu! Moram nastavit s poslom što prije jer bi me šef mogao otpustiti! Znam da me možete izliječiti puno brže i jednostavnije!- nepodnošljivo gorka sumnja koja ga je preplavila sve se brže pretvarala u bijes te se ošamućen i umoran usporenim i nazalnim glasom nastojao izboriti za pravdu.
-Znam tko vas je poslao i što želite od mene, ali nikada neću pristati na tajni sastanak niti dopustiti da me itko uvuče u svoje podle planove. Koliko god loše živio i što me god zadesilo, preko takvog nečeg ne mogu prijeći. –držeći se čvrsto svojih principa čak i u ekstremnim okolnostima, Herman počne unositi veliku nervozu u skučenu letjelicu punu zbunjenog osoblja koje niti samo nije moglo otkriti smisao čudnih odluka koje su svi bili prisiljeni donijeti.
-Pacijent je prešao u psihotično stanje i počeo je halucinirati. Izgleda da su ovi valovi jako loše na njega djelovali! Moramo mu dati neko sredstvo za smirenje i onda ga ponovno polako probuditi!- dok se na njegovo lice ponovno vraćao onaj hladni, proračunati izraz, a njegova se savijest polako gasila, liječnik uoči da ih na razini ispod neprestano prati sumnjiva crna letjelica kao da ljudi u njoj žele ispitati svaki njihov pokret i biti sigurni da će ranjenik stići tamo gdje mora. Zbog toga nije više oklijevao niti trenutka i znao je da mora poslušati zapovijed pa je zato posegnuo za sitnom iglom ispunjenom rijetkom zelenom tekućinom te ju odlučno bez ijednog treptaja zabije u Hermanovo rame. Iz dubokog džepa nesretnika ubrzo se začuje prodorna i iritantna melodija, a nakon nekog vremena kroz gustu tkaninu počne prodirati snažna plavičasta svjetlost iz koje se postupno oblikuje namrgođeno i vrlo antipatično lice njegova šefa koje ukočeni Herman uoči kroz svoje napola zatvorene kapke.
-Niste prisustvovali poslu više od dva dana. U zdravstvenoj evidenciji nismo našli nikakve podatke o vama pa je jasno da vam se nije dogodila ništa strašno zbog čega biste morali dugo izbivati. Od ovoga trenutka od plaće vam je odbijeno tri tisuće esencija i odobreno vam je bolovanje u trajanju od tjedan dana. Ukoliko se niti do onda ne javite ostat ćete bez posla, a vaš će projekt biti predan drugom programeru!- poput uljudnog diktatora mirnoga stava čiji je glas bio mio i iz čijih je riječi zračila odvratnost, obratila mu se hologramska prikaza mrskoga šefa zbog koje je pun očaja polako utonuo u san neprestano se nadajući čudu koje će mu popraviti život.
