Primorac: U 2023. zaplijenjeno 70 tona duhana i 1100 kilograma droge
Uskoro bi moglo početi punjenje dijela Trakošćanskog jezera
Počeli radovi na gradnji vukovarske obilaznice
Šesnaest hrvatskih LGBTIQ+ organizacija ogradilo se od objave Zagreb Pridea
Bjelovarsko kazalište dobiva profesionalnu predstavu Čaruga
U veljači izdano 3,8 posto manje građevinskih dozvola nego lani
Dječja bolnica u Klaićevoj dobila novi MR uređaj, vrijedan gotovo dva milijuna eura

  Virkas

Plišana (r)evolucija

  Marina Mađarević           04.03.2024.         1587 pogleda
Plišana (r)evolucija

Evolucija ili revolucija? Pitanje je sad! Iako bi mnogima bilo nejasno povezivanje dvaju pojmova, oni su itekako povezani, barem kad je riječ o predstavi „Plišana revolucija“ (praizvedenoj u veljači 2023. u Kulturnom centru Osijek), odigranoj prvoga dana ožujka 2024. na dvadesetom Virkasu. Hrvatska enciklopedija evoluciju definira kao latinski pojam koji obilježava „razvoj, razvitak“, a revoluciju kao okretanje, „općenitu, naglu i temeljitu promjenu“. Oba pojma pojavljuju se u navedenoj predstavi kao njezina itekako oprečna obilježja.

Prije svega, evolucija u kazališnom smislu je činjenica da se kroz predstavu (inače autorski projekt perspektivnog redatelja Vanje Jovanovića i mladoga dramaturga Mateja Sudarića) razvija specifični kazališni „dišpet“ mlade generacije, jedan određeni (i očekivani) buntovnički besmisao mladih ljudi na razmeđi između mladosti i zrelosti koja logično nastupa po završetku studija, a prije pronalaska posla. Drugim riječima, evolucija je težina slobode koja zadobiva lance i utege obaveza i odgovornosti. S druge strane, osim što se revolucija javlja u naslovu predstave, ona nastupa i kada se sve ono što je građeno pokušava opravdati prijeko potrebnom promjenom. I onda – nastane muk.

Prvi dio predstave koju čini izuzetno kvalitetna i nagrađivana glumačka ekipa (Vedran Dakić, Sara Moser, Mateja Tustanovski, Nikola Radoš, Davor Tarbuk) podsjeća u najmanju ruku na kakav sitcom, ali i na razgovore kakve bi čovjek mogao načuti u nekom alternativnom kafiću, u društvu mladih koji još nisu shvatili da ne moraju „fejkati“ svoj identitet i uvećavati svoju važnost te da je život daleko veći od plitkih razgovora (svaka čast prvoj predstavi koja analizira menstrualnu čašicu – i pritom djeluje mladenački edukativno – no zar su se razgovori mladih od 25+ godina danas doista sveli samo na travu, spolnost i sukobe?).

Likovi djeluju karikirano, plošno, pomalo „bode“ trivijalizacija onkoloških bolesti i bolesnika (bolesna majka se objektivizira i postaje motiv pošalica te se iznevjerava njezin lik nametanjem psihičkih poteškoća glavnoga lika Duška Radića), a poprilično je nejasan i skok iz reperskoga okružja studentskoga stana s početka u zadimljeni džingl obgrljen shizofrenijom (ili nekim drugim oblikom psihičke bolesti?), vojnim jaknama maskirnoga uzorka i barikadama. Daleko od toga da se u predstavi, kojom se protežu ideja Duška Dugouška (stari naziv za Zekoslava Mrkvu; obilježava ime glavnog lika i, pretpostavljam, njegovu „plišanost“, nježnost koja zapravo ne postoji jer lik djeluje agresivno), Francuske revolucije (tema diplomskoga rada glavnog lika) i gubitka (gubitka obitelji ili samoga sebe) ne mogu pronaći poruke koje bi svatko mogao ponijeti kući iz kazališta kao vrijedan suvenir.

Međutim, gledateljska koncentracija počinje iščezavati promjenom scene, kaotičnim pokretima usred zavjese dima i odgađanja kraja te pokušajima artizma, filozofije i toga da se bude „totalno drukčiji od drugih“. Iako su scenograf i kostimograf Mario Tomašević, autor glazbe Ljudevit Laušin i dizajnerica rasvjete Anđela Kusić, kao i glumci, djelovali najbolje moguće, izvedbom se iznevjerilo davanje odgovora na nekoliko pitanja: S obzirom na to da nije bio izravno uključen u majčinu bolest (za razliku od brata Nenada koji je u životu „izvukao deblji kraj“ jer je izgubio oca koji mu je bio najdraža osoba, uvukao se u problem s drogom, ne može ostvariti ljubavnu vezu, ne može pronaći posao, ne uspijeva diplomirati, brine se za bolesnu majku koja favorizira drugoga sina i stalna je „vreća“ za ismijavanje svom bratu) te je u neku ruku bio pošteđen i omogućen mu je nastavak studija, što je toliko utjecalo na Duška Radića? Kako se osjeća Nenad? Kako se događa nagli prebačaj iz stvarnosti u psihičku devijaciju/san? Zašto se na sceni osjeća tolika sebičnost i destrukcija ako bi revolucija u sebi trebala sadržavati altruizam za stvaranje boljega svijeta i ideju boljitka zajednice? Ima li života nakon diplome?

 Ovom kazališnom komadu, protkanom britkim dijalozima, pjevačko-glazbenim umijećem i fizičkom spremnošću, nikako se ne može zanijekati atmosfera koja izaziva izuzetnu nelagodu, bespomoćnost i sivilo. Pa, ako u gledatelju izazovu određenu dozu iziritiranosti i beznađa i na nesvakidašnji mu način udare na emociju i razum, onda je ova predstava ispunila svoju svrhu.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Virkas