Prije desetak dana, kad je agencija Fitch zadržala Hrvatskoj kreditni rejting i čak poboljšala procjenu za budućnost, doista se na trenutak činilo da je riječ o ‘početku kraja' četverogodišnje agonije zemlje.
Međutim, bilo je dovoljno da HEP iziđe sa zahtjevom za povećanje cijene grijanja za nevjerojatnih 36,7 posto pa da se zaključi kako famozno dno još ni izdaleka nije dotaknuto. Slobodni pad ekonomije kojem smo svjedoci, ali i čiji smo objekti, zapravo nije pad do dna na koje će se ekonomija, država i građani u nekom trenutku tvrdo prizemljiti. Pa ćemo otresti odjeću, previti rane i početi se penjati prema svjetlosti.
Padanje koje traje četvrtu godinu nije usmjereno prema dnu, jer dna nema, nego prema mjestu na kojem će se na trenutak uspostaviti ravnoteža. Nakon koje bi stvari trebale krenuti nabolje. Glavna je neravnoteža između domaće proizvodnje i potrošnje. Tu je onda neravnoteža u proračunu, zaduženosti, vanjskoj razmjeni, odnosu između zaposlenih i onih bez posla...
Zračni tunel Stvari bi se mogle najbolje opisati zračnim tunelom. Onim vertikalnim, kakav se katkad može vidjeti na TV-u. Pritisak zraka odozdo tako je snažan da čovjek od 70-ak kilograma lebdi. Da se stroj namjesti na još jači pritisak odozdo - lebdeća osoba bila bi gurnuta u visinu.
Bez sličnoga pritiska odozdo hrvatska ekonomija neće poći prema gore. Neće izaći iz recesije. Potpredsjednik Vlade Ratko Čačić pokušava državnim investicijama proizvesti taj potisak. Nažalost, čak ako i uspije probuditi državne investicije pritisak neće biti dovoljan za izbavljenje iz recesije i stagnacije. Tu snagu ima samo realna industrija, a ne odgađanje građevinarima-zombijima obveza zbog kojih su im blokirani računi. Opet nažalost, kako pokazuje uvodna priča u ovotjednom tiskanom izdanju Lidera, Vlada panično bježi od definiranja industrijske politike. Intervencije u posrnuli korporativni sektor (Gredelj je posljednji primjer) provode se od slučaja do slučaja i bez jasnih kriterija. Bez velike slike koja se na kraju želi sastaviti.
Posljedica upornog bježanja od hvatanja ukoštac s reindustrijalizacijom zemlje može biti da slobodni pad i nada da je dno ipak negdje dolje potraju još nekoliko izgubljenih godina. Već čujem protivljenje onih koji ne mogu prihvatiti da bi svijet na kakav su se naviknuli posljednjih desetak godina tako lako mogao nestati. ‘Pa ne mogu plaće i kupovna moć padati unedogled!'
Ta tvrdnja uopće nije točna. Od generacija koje su bile u radnom odnosu na početku 90-ih prošlog stoljeća još ih je malo na plaći. Mudriji i snalažljiviji već su odavno u mirovini (prosjek umirovljeničke životne dobi od 51 godine to potvrđuje). A oni koji se nisu na vrijeme sklonili sad su znatnim dijelom na popisima nezaposlenih, bez izgleda za povratak u ‘ligu prvaka'. Ali svi se sjećaju kako se sa slomom posljednje federalne vlade koju je vodio Ante Marković i s početkom rata u nekoliko mjeseci plaća strmoglavila s 1000 ili 2000 ondašnjih njemačkih maraka (ekvivalent je sadašnjih 500 do 1000 eura) na jedva 100 do 200 maraka. I tek se na toj razini uspostavila ravnoteža između pritiska odozgo i otpora odozdo.
Kad se usporedi takav drastični pad sa sadašnjim mjesečnim smanjivanjem prosječne plaće u Hrvatskoj za stotinjak kuna na mjesec - može biti jasno koliko se duboko može padati.
Indeksacija plaća Zato se zaposlenici u javnom sektoru mogu buniti koliko god hoće - njihova će primanja, realno sigurno, a nominalno ako Vlada ostane čvrsta, padati do neke točke ravnoteže ondje dolje. A gdje će ona biti, odredit će rezultati vanjskotrgovinske razmjene hrvatskih tvrtki sa svijetom. Dok izvoz robe i usluga ne krene ofenzivno gore, nema izgleda da se dugoročno zaustavi osiromašivanje hrvatskih građana. Nemamo što izvoziti? Ako ćemo tako defetistički, u redu. Ali to, gospođe i gospodo, znači da će prosječne plaće, a onda i kupovna moć potrošača, padati prema onih 100 eura. Moguće su pobune i pobjede pogođenih. Ali onda plaće neće padati, nego će - kasniti. Isto će se dogoditi s mirovinama... Ravnotežu može svima zajedno donijeti samo realni sektor.
Jedna od mjera koje bi sigurno bila učinkovite jest indeksacija plaća saborskih zastupnika, članova Vlade i svih iz nadgradnje. Ako jedan mjesec u realnom sektoru plaće padnu za tri posto, za toliko neka manje dobiju premijer i njegovi ministri. Možda ih to natjera da shvate poruku o potrebi postizanja ravnoteže u ekonomiji.
Komentari
Glede hrvatskih šuma, nećemo puno komentirati. Svatko od nas zna koliko može jedan obični lugar godišnje pronevjeriti kubika drva, a da ne pričamo dalje. Nažalost, bilo bi tu jako puno posla, ali nitko nema hrabrosti, ali nažalost niti mogućnosti krenuti konačno sa čišćenjem terena.
Ovo ne iz razloga zloće, već iz jasne poruke da se lopovluk ne isplati.
Nisam siguran da su svi koje ste pobrojali, istovjetno "mastili brka". Isto tako sam siguran da u svakom apostrofiranom "subjektu" postoje ljudi koji nisu lopovi. Svatko neka čisti ispred svoga praga. U tom smislu, mislim da u Hrvatskim šumama ima podosta posla, jer je od neki dan objavljena informacija ( dvojica poslovođa u šumariji Kloštar privedena zbog 15 m3 građe ), uvreda za zdrav razum svakog zaposlenika poduzeća.....
Vezano uz "nepravilnosti" u radu Gradske uprave ( i gradskih poduzeća ), ja jesam progovarao i pitao upravo tamo gdje je za to i bilo mjesto ( sjednice Gradskog vijeća, konferencije za tisak ).
Naravno da u slučajeviva lopovluku, glavnu riječ imaju Državno odvjetništvo i Policija.
Od gospodina Kostelca se očekuje puno. S pravom.
Ja ipak vjerujem......
Nova garnitura na vlasti treba pod hitno procesuirati silan lopovluk koji se dogodio u R.H., zatim oduzeti pokradeno ( u proračun ), a tek tada stezati remen radnom čovjeku.
I opet ću spomenuti virovitički Tvin, kao stožer realnog sektora Virovitice i V.P.Ž. i rijetkog izvoznika stvarne drvne industrije u Hrvata. Ovo stoga, što su u pitanju ( ako se ne varam ), 900 radnih mjesta, koje pune prihodovnu stranu proračuna Vtc..
Sve pohvale autoru teksta.
