Pitomača, željeznička stanica - pedeset godina poslije

Kao nekadašnji „vlakaš" koji je četiri godine putovao vlakom u srednju školu u Viroviticu iz Pitomače (op. a. od 1958 do 1962) i rođeni Pitomačanin, nakon pedeset jedne godine, točnije 11.04.2013. odlučio putovati jutarnjim poslovnim vlakom iz Osijeka gdje živim i stanujem u svoje rodno mjesto Pitomaču. Razlog je bio poziv na ostavinsku raspravu pok. mame Roze. Budući da nije prošlo niti dva mjeseca. od maminog pogreba, sve je još obavijeno svježim sjećanjem i uspomenama iz dosadašnjeg života. Pod tim dojmom putovao sam vlakom po lijepom i sunčanom vremenu. Stanice su brzo prolazile jedna za drugom, uz ugodno ćaskanje sa slučajnim putnicama iz Našica koje su putovale u Zagreb. Gotovo da smo se i sprijateljili koliko smo se lijepo ispričali i upoznali. I tako brzo je došla Pitomača. U Pitomači iz vlaka sišao sam jedino ja. No to i nije ništa neobično, jer svi „putovi vode za Zagreb". Nakon izlaska, zastadoh očima u oči s nekadašnjom željezničkom stanicom PITOMAČE koju sam zamišljao u najljepšem svjetlu: malu, čistu, uređenu i ukrašenu sa cvijećem iz vana i unutra, jednom riječju ugodnu i po mjeri putnika, mladih i starih.

Ne znam kako sam izgledao promatran drugim očima, ali znam kako sam se osjećao, ispred neočekivanog lošeg prizora. Blago rečeno: tužno i ružno. Ali budući sam imao na raspolaganju samo jedan sat do rasprave, bez puno zadržavanja nastojao sam se sigurnim koracima uputiti u centar Pitomače, a prije toga i iskoristiti priliku prolaska kraj groblja, otići na grob pokojnog tate, koji nas je tako rano ostavio. Bilo mi je tek četiri godine!? Želio sam na grobu zapaliti svijeću i pomoliti se za njegovu dušu. (op. a. mamin grob odlučio sam obići nešto kasnije, budući se on nalazi u Dinjevcu, selu pokraj Pitomače, prema Grabrovnici gdje je sahranjena). Nakon završene ostavinske rasprave na kojoj sam se odrekao svega što me po zakonu pripada u korist ostale braće (Tomislava, Josipa i Ivana) i ugodnog druženja, te obilaska maminog groba prema planu vratio sam se na željezničku stanicu PITOMAČA u očekivanju popodnevnog vlaka za povratak u Osijek. Vrijeme čekanja bilo je za mene pravi „doživljaj", toliko „dirljiv" i inspirativan da mogu ispričati ne jednu nego više priča, eseja, pa i čitav roman. A budući da je Pitomača poznata i po filmskim ostvarenjima, posebno onima u okviru dječjeg stvaralaštva, mogao bih, inspiriran stvarnošću, napisati i scenarij za film, ali sada za odrasle. Tko zna možda i hoću!? Moglo bi tu biti svega i svačega. Jedan za drugim naviru mi naslovi: „ČEKAONICA" na putu u Europu; „Zaustavljeno vrijeme"; „Zapisane ljubavi" ili „50 godina poslije" ili... No umjesto svega odlučio sam ipak napraviti nekoliko angažiranih fotografija koje na primjeru ili bolje slučaju Željezničke stanice PITOMAČA dovoljno govore o svemu: o nemaru, nebrizi, ne odgovornosti, šlamperaju, nesposobnosti i krajnje nedopustivom stanju na Hrvatskim željeznicama za što ne može biti opravdanje niti novac, niti bilo što drugo. Takovih primjera vjerujem ima još, ali ovaj želio bih s povodom i razlogom čovjeka, sedamdeset godišnjaka, koji voli Pitomaču i svoj rodni kraj, podići na medijski viši nivo s namjerom da ukažemo na stanje i žrtve nesposobnosti, prije svega menadžmenta javnih poduzeća i ustanova koji ne znaju djelotvorno rješavati probleme u interesu građana, poreznih obveznika!!!

To i tako misli ovom prilikom pojedinac, anonimus, djeda Franjo Halusek iz Osijeka i koji moli medije i pojedince da ga javno i svekoliko podrže u tome. Mala je to molba i bez velikog odricanja za „AKCIJU ANONIMUSA" danas ZA UREĐENJE ŽELJEZNIČKE STANICE i okoliša u PITOMAČI, sutra nečeg drugog.Kao inspiraciju za podršku, ali i rješavanje problema nudim autorizirane fotografije snimljene 11.04.2013, samo tri dana prije biranja zastupnika u Europski parlament, onako za DOBRO JUTRO EUROPA!?Iz PITOMAČE idemo u EUROPU!I za kraj želio bih da ne budem pogrešno shvaćen, Željeznička stanica u Pitomači nije Pitomača i ne bih volio ni u kojem slučaju da se to negativno odrazi na imič mog rodnog mjesta koji je poznat po: Glazbenom festivalu Pjesme Podravine i Podravlja Pitomača, Foto video klubu prije „Slavica", a danas „Mirko Lauš", Dravi, Križnici i Križničkom mostu, Aršanju-vinogradima i vinskim putovima, rodnoj kući Petra Preradovića u Grabrovnici, biciklističkim stazama, stazama za konjičko jahanje, lovu i ribolovu, zvjezdarnici, Osnovnoj glazbenoj školi, ali ipak najviše po dobrim i marljivim ljudima i lijepom kraju, koji sam najkraće opisao sa tri „P": Pitoma / Pitoreskna / Pitomača!