Priča Sumanuta treći je i posljednji dio mini trilogije koju, uz nju čine Slaba točka i Priče s ulice. Nisu pisane linearno, svaka od njih je bila trenutak u vremenu, no ono što im je zajedničko je osnovano na stvarnim životnim događajima, koji su naravno modificirani. U prve dvije priče samo su žene glavne pripovjedačice, a u trećoj se pojavljuje i taj misteriozni muški lik i njegov doživljaj istog iskustva. Naravno, postoje i drugi sudionici koji ovaj put nisu dobili glavnu riječ. Ovo je 21. nastavak, a prethodne možete pročitati ovdje.
***
Tamo je vladao crni mrak. Uplašena, bez putokaza, mogla je samo gacati tom tminom i čekati da iz nje iskoči, ili neka neman ili zraka svjetlosti koja bi ju povela na neko drugo putovanje. Osjećala se toliko samom i usamljenom da je to osjećala kao konkretnu fizičku bol, bol koja se sve dublje zasijeca u njeno tkivo i ne misli prestati. Činilo se, kao da se cijeli svijet urotio protiv nje. I nije imala drugog izbora no zaći još dublje u svoju tminu i koračati naslijepo nadajući se ipak da neće upasti u crni ponor koji se otvarao pod njom i da će joj ipak netko pružiti ruku spasa.
To putovanje u njene „dubine“ bilo je nužno zbog razlučivanja njenih vlastitih rana, od onih koje su joj bile nametnute kao njene. Kao da se sva bol svijeta slila u nju i ona je trebala izdržati tu težinu sve dok se netko ne smiluje i oslobodi ju.
Silno je čeznula za nekim redom, onom u sebi i oko sebe. Kao za kaznu trudila se održavati red u kući i oko kuće, no koliko god se trudila, nije joj uspijevalo. Nered je bio u njoj i izvan nje. Nered koji ona nije voljela, sve do trenutka kada je shvatila da je ta potreba za redom, samo odraz njene nemoći da živi sebe, autentičnu sebe. Da ne podilazi drugima samo zato što je to „red“ ili se tako očekuje od nje.Bar je tako razmišljala. Znala je da mora odvojiti žito od kukolja, no istovremeno nije znala kako se to radi.
Zaviriti u sebe kao u jedan bezdan, prebirati i odvajati svoje od tuđeg. A što je sve bilo tuđe? Kako da zna što je doista njeno od onoga nametnutog od strane okoline?
Davno se bila prestala slušati. Onaj svoj unutarnji glas kojeg je u mladosti voljela. Negdje se zametnuo, izgubio. Svi su od nje samo tražili da bude dobra. Dobra, ma što god to trebalo značiti. I ona se navikla biti „dobra“ . Njena potreba da stvori neki red u sebi i oko sebe, zarivao se u njeno tkivo kao neprijatelj. Što je više reda željela, to je sve oko nje bilo više u neredu.
Ta piramida boli koja je dolazila tko zna iz kojeg života, života njenih predaka i koja se gotovo neprimjetno provlačila kao tanka nit kroz sve njihove živote, nikako nije mogla dosegnuti visine u kojima bi se povezala sa sveprisutnim i svemogućim, sa višim izvorom u kojem bi pronašla smisao svega.
Bol, ona fizička i ona manje vidljiva, bilo je nešto što je duboko u sebi nosila. Neka, gotovo vanzemaljska tuga za koju nije znala odakle dolazi. Čak u svojim nesanim satima, zamišljala je da je nekim slučajem otpala od svoje svemirske kuće i zalutala u ovu zemaljsku, u kojoj se nikada nije dobro snalazila. Kao što nije bila sigurna ni odakle tolika tuga koja ju je prožimala otkad zna za sebe.
Kao da se sva muka stvaranja Svemira slila u njen embrio kad je začeta i koja je rasla zajedno s njom.Osjećala je u sebi duboku „jamu“ bezdana kroz koji se urušavaju svjetovi i zvijezde koje gasnu i ponovo se rađaju na nekom drugom kraju svemira. Toliki jaz je osjećala između svoga života i svoga porijekla.Nešto, možda još iz praskozorja svijeta, kada se tek rađao, što je njeno svemirsko sjeme pokupilo u prolazu u želji za sjedinjenjem, za kreacijom.
Nešto što je silno željelo stvarati sebe iznova i iznova, iz djelića prašine, raspadnutih kometa, komadića zalutalih u njeno još neoformljeno tijelo i raspršenih komada koji će tek postati ona. Slagala je slagalicu svoga života u kojem je pokušala sama sebi biti svrha, početak i kraj.
Bol je bilo nešto što je duboko u sebi nosila, nešto za što nije znala što mu je izvor niti otkuda dolazi.
Kao da se sva muka stvaranja Svemira slila u njen embrio kad je začeta pa je rasla zajedno sa njom.
Praznina prije ovaploćenja, duboka jama bezdana kroz koji se urušavaju svjetovi i zvijezde u druge dimenzije.
Ta bol gonila ju je da gleda na svoje bližnje drugačije, da ih prestane osuđivati i prozivati. Da pokuša razumjeti razloge koji ih tjeraju na njihove postupke i da im više ne zamjera što su grubi prema njoj. Činilo se, kao da se ona, iako toneći sve dublje u svoj vlastiti bezdan, može lakše nositi sa njihovim povredama no oni sami. Opraštala im je grubosti i nepravde, istovremeno iskajući oprost za sebe od neke više sile za koju nije znala gdje ju tražiti. U sebi ili izvan sebe.
To je bila njena mračna noć duše. Krenula je kao trebeći grašak, odvajati vlastite boli i povrede od tuđih. Krenula je neosuđivati druge, kao ni sebe. Ta njena bolna potreba za redom, činilo se da ju gura u samo još veći nered.
I iz tog nereda polako se počela vraćati njena moć i snaga. Osjećala je kako u njoj polako raste ženstvenost koju je bila zamijenila na tržnici osobina, za neku učinkovitost, za neku super heroinu koja je na usluzi svima osim sebi. Život je polako ponovo krenuo bujati u njoj. Plašila se ali nije odustajala. Znala je da nikada više ne smije odustati od sebe.Teško se nosila sa tom nabujalošću, na potrebi da izrazi konačno onu pravu sebe, onu koja pripada svima jedino tako što najprije pripada sebi.
Tražila je konačno odgovore u sebi a ne u svijetu koji nije bio ništa drugo do iluzija. Borila se sa svojim mislima kao sa divljim pastusima. Zauzdavala je emocije koje su je gušile, prosijavala ih kao kroz sito.“Jahala“ na njima kao na valovima podivljalog mora i odlučila biti gospodar vlastite sudbine, a ne njena žrtva.
Polako je osjećala kako moć u njoj stasava. Kako izvlači ponovo svoju ženstvenost, koje se više nikada neće stidjeti. Život je ponovo krenuo bujati u njoj da se bojala kako će se ugušiti u vlastitoj nabujalosti.
Konačno je mirnije počela razmišljati o postupcima koje je morala poduzeti da se njen život krene okretati u pravcu koji je željela. Svakako je bila odlučna reducirati svoja ponašanja koja bi je odvodila u pravcu koji nije željela.
