Danas je točno čet'ri mjeseca da smo "zagrebački Mikeši" a pitanja ne prestaju - "da zakaj smo iz jednog Zagreba došli živjet' ovdje od kud svi bježe". Zato kaj se ovdje živi kak' treba, eto vam zakaj. Kratko i jasno i odma' na početku. A i mi smo navek kontra trendova, to isto - uvijek pičimo po svom. No, ono najzabavnije u toj svakodnevici i adaptiranju novog stila života nisu pitanja koja mi postavljaju već različitosti koje kao Trešnjevčani, cicibani i ja vidimo, doživljavamo i osjećamo i nemrem ne podijelit' ih s vama. Nakon 40 godina života u Zagrebu, i to baš najboljeg života u nekoć sjajnom gradu koji bilježi i sjećanja na vožnje žičarom na Sljeme, izlaske u Kulušić, Saloon, Lapidarij kao i rad na legendarnom Radiju 101, OTV-u te navijanje na tribinama s' Bad Blue Boysima - pogled na vašu Viroviticu je sve samo ne dosadan. Baš kakva je i autorica koja ga iznosi. Pa, krenimo redom.
SINDROM PROVINCIJE
Ne - niti sam se zaljubila ovdje niti imam ikakve rodbine, da odma' odgovorim na drugo najčešće postavljano pitanje. Viroviticu sam otkrila prije tri godine kad sam, sa dvadeset godina novinarstva u nogama, došla na prvi Fra Ma Fu festival. Do tad' nisam pojma imala ni di se Virovitica nalazi na karti, majke mi. Nisam pojma imala ni o Franji Martinu Fuisu ni da je upravo tu potpisana Bula kojom je moj Zagreb prerastao iz podzagorske selendre u grad. Ma nisam pojma imala o mnogo čemu, a to sve sam Mikešima ovdje mogla reć' na glas bez da mi se itko ruga ili misli kak' sam kripl. I zato sam se zaljubila u Viroviticu. Zato sam prošle godine dopeljala cicibane na ljetovanje i odma' su rekli da hoće živjet' i ić' u školu ovdje. I tak' smo se zaljubili u grad koji nema stadione, muzeje, operu, jumbo plakate, shoping centre pa ni semafore čak - jer ima ljude. Sjajne, srdačne, vedre i vrijedne, prekrasne ljude koji samo gledaju kako jedno drugome pomoći. Ok, ima i zločestih kao i svugdje na svijetu ali jedno bez drugog nejde, ne?
Tog 'lokalnog šerifa' Đakića koji ovdje "harači" ni'ko mi nije ni riječju pohvalil al' imamo i mi u Zagrebu brdo dotepenaca i Banditosa pa ne plačemo zbog toga, kaj. Rješavamo to na način da kad ga svaki put vidimo na cesti, dobacimo nekaj u stilu 'neka uživa u jednoj od zadnjih šetnji na slobodi' ili tak' nekaj sličnoga. Šabanu uvijek treba dati do znanja da je to što jest, isprdak Darwinove evolucije. Pa mi smiješno bilo slušat' neki dan Ivana Đakića sa gardom e, znaš ti k'o je moj tata dok je u birtiji pričal kak' bu polomil kosti mom kolegi koji je pisal o njegovom tati a svi oko njega šute k'o zaliveni. Znači toooo je sindrom provincije, kužim; svi s(v)e znaju, jedan se nametnul k'o šerif i batinom ide po drugima jer ih je - malo. E jes' tigar, svaka čast. Mi, pak, sa bečkom školom u sebi, preodgajali smo takve, sjećam se, još tamo devedesetih u Zagrebu. Nahrlili su nam u grad sa svih brda i ravnica i po kafićima se nametali nama curama plaćajući piće a kada bi bili odbijeni i piće im vraćeno, počeli bi vrijeđati a neki puta i razbijanim bocama nasrtali na goste. K'o prave autohtone seljačine, bez obzira od kud su došli i koliko mišića imali, redovito su završavali u Vinogradskoj na previjanju. Zagrepčani su, naime, gospoda kao i Virovitičani i koji poštuju tuđi prostor i jedni druge jednako koliko i sami sebe a knjige ne koriste za podmetanje stola ni za gađanje ljudi pa su od početka rata preodgajali te provincijske glave koje su po prvi put' u životu stupile na asfalt. Baš me zato i rastužilo vidjeti da ovaj grad, koji je postao gradom davno prije nego moj Zagreb, klizi u šabanicu a pun je iznimno vrijednih i poštenih ljudi koji su redom pametniji od mene. Jer - provincija nije zemljopisni termin već stanje uma.
DAN KOJI IMA PET SATI VIŠE SMIJEHA
Vele mi da je razlog tome to kaj 'svi šute'. Za druge ne znam al' od malih nogu ja bi i na "guzicu progovorila" kad nekaj nije kak' treba i znal me i Dida moj sa štapom ganjat' da sam "brezobraznica jedna lajava" tak' da sam ovom gradu, izgleda, došla baš u pravi trenutak - k'o budali šamar, kak' bi se kod mene na kvartu reklo. Jer najlakše je pustiti da sve otklizi na dno a ja baš neću da tak' bude i baš namjerno hoću da nam tu bude superiška. I baš namjerno neću šutit'.
A došli smo živjeti ovdje zato kaj ovdje imate vremena za svoje živote. Ali baš ono - imate vremena. A vrijeme je jedini, jedini resurs kojeg u životu imamo. Imate pet sati više u svakom danu koji traje jednako dugo koliko i u tom mom Zagrebu a imate ih jer ne putujete dva sata s jednog kraja grada na drugi, ne krepavaju vam tramvaji putem pa pješice plazite još sat vremena sa cekerima kroz gužve udišući smog i sudarajući se sa brzim hodačima oko vas ili psujete kamikaze na Zelenom valu koje vam presjecaju put i voze k'o da su u video igrici i k'o da skupljaju bodove ak' putem zgaze bar jednog pješaka. Zagrebački promet nemilice ždere vaš jedini životni resurs, svakoga dana, a usput je i trening za preživljavanje jednako i hodačima i vozačima i krotiteljima lavova jer iziskuje maksimalnu koncentraciju i okretnost, dok ovdje ni nema semafora čak a vozači staju čim se krećete u smjeru zebre na cesti. U Zagrebu ljudi postaju zebre na cesti. A puknuti kolnici i neasfaltirane rupe po cestama su iste i tu i tam', tu nema razlike i to nam je 'štih' k'o da smo u Zagrebu. Al' to nam se ne sviđa, da ne bi mislili da brijemo na đombe po cestama.
Uz vrijeme koje imamo za život, tu nas je dočekal i humor Virovitičana koji je sjajan, ali baš sjajan. Život bez smijeha, k'o i bez ljubavi, je niš' koristi i bez veze i izvrstan je osjećaj moći se smijati svaki dan, kroz cijeli dan. To me ni ne čudi jer svi furt nekaj delaju, svi nekaj rade i sve se napravi, sve ide kak' treba a bez živčanoće i žurbe.
I tak', u smijehu i vedrom tonu, pisala bum vam za koji dan kak' sam se smijala i na sjednici Gradskog vijeća, kak' se smijem volontirajući u vašem azilu, kak' se smijem laufajući biciklom po Milanovcu i stalno sam sretna sa vama uvijek i svugdje jer vas baš ono skroz na skroz - volim.
Do idućeg čitanja, cmok od vaše "zagrebačke novinarke"!
Iva
