Banner
Večernji list: Hrvati po gorivo opet u BiH
Saborska oporba: Hrvatska nema jasnu strategiju protiv covida
Plenković: Cijena benzina ograničava se na 11,10, a dizela na 11 kuna
Bačić: HDZ nije ni zločinačka niti kriminalna organizacija
Plenković: Sanadera meni prišit neće nitko !
Jandroković: Nosim politički teret, ali ne i odgovornost za ono što nisam kriv
Raspudić: Koruptivni vuk HDZ-a ne mijenja ni ćud, ni dlaku

  Milan Nikolić

Pismo slavne Agathe Christie pioniru hrvatskog detektivskog žanra Milanu Nikoliću

  Kristina Olujić/Nacional           01.07.2017.         14 pogleda
Pismo slavne Agathe Christie pioniru hrvatskog detektivskog žanra Milanu Nikoliću

Novinar Joža Vlahović o njemu je govorio kao o virovitičkom Georgesu Simenonu koji je iz turobne provincijske tišine zabavljao cijelu zemlju. Hvalili su ga kao autora koji je učinio kriminalistički roman zabavnim, lakim i zanimljivim, ali i umjetnički uspjelim. Ipak, samo zaljubljenici u neotkrivena mjesta književne povijesti znaju da je rođeni Osječanin koji je veći dio života proveo u Virovitici, književnik, kritičar, špijun i boem Milan Nikolić (1924-1970) – čije je rođenje upisano u knjigu umrlih jer ga je krstio vojni svećenik koji je vodio evidenciju samo o preminulima – u kanon upisan kao začetnik detektivskog i špijunskog književnog žanra. Nikolić je od 1957. do 1970. objavio 43 romana u nakladi koja je možda dosegla i milijun primjeraka. O autoru koji je razmijenio koju riječ putem pisama s Agathom Christie i Simenonom, ponekad se govorilo kao o “najtiražnijem piscu kriminalističkih romana u jugoistočnoj Europi”. Pisao je barem tri romana godišnje, a ukupni opus broji desetak tisuća stranica - piše Kristina Olujić u Nacionalu.

Debitirao je 1957. napisavši roman “Prsten s ružom” koji je bio zamišljen kao pripovijetka, ali je Nikolića koji je inicijalno želio biti novinar, jedan virovitički profesor ohrabrio da ga pretvori u roman. Roman je prihvatila Džepna knjiga Sarajevo, a urednička odluka da piše pod punim imenom i prezimenom u vrijeme nepriznavanja kriminalističkog žanra ocijenjena je kao hrabrost. Isplatilo se. Nikolić je kasnije, sa 16 objavljenih djela, postao jedan od njihovih najtiražnijih pisaca. Za beogradsku Dugu pisao je pod pseudonimom, a romani su mu izlazili i kao feljtoni u Glasu Slavonije, Virovitičkom listu, sarajevskom Oslobođenju, Ljubljanskom dnevniku i drugim tadašnjim tiskovinama. Najveću popularnost doživio je kao autor scenarija za prvi špijunski film tadašnje jugoslavenske kinematografije “X-25” koji je osvojio četvrto mjesto na filmskom festivalu u Puli. Za razliku od neuspjelih pokušaja proboja na tržište tadašnjeg istočnog lagera, film “X-25” prodan je u pedesetak država. Kuriozitet je i da se sam Nikolić pojavljuje u filmu “Pošalji čovjeka u pola dva”. Prema njegovu tekstu i scenariju Željka Senečića snimljena je prva televizijska kriminalistička priča “Stakleni paravan”, a napisao je i kriminalističku igru “Poštar zvoni dvaput”. Sredinom 60-ih pisao je romane “Tajna kanarinčeve krletke”, “Ulaznica za pakao” i “Četiri pokojna šerifa” koji ulaze u red njegovih najuspješnijih djela. Neki od poznatijih likova kojima je udahnuo život su istražitelj Malin i novinar Miki.

Zavičaj mu se odužio još 1969. kada je primio priznanje Skupštine općine Virovitica, danas u gradu ima i svoju ulicu, a njegovu ostavštinu udovica Ljubica Nikolić dala je po njegovoj želji Gradskom muzeju Virovitica. U budućnosti bi oni isti entuzijasti koji će se treću godinu okupiti oko virovitičkog Festivala reportaže Fra Ma Fu – nazvanog po književniku i novinaru Franji Martinu Fuisu – ako uvjeti budu povoljni, mogli iskoristiti potencijal koji još jedna zanimljiva književna i ljudska pojava ima za daljnje brendiranje Virovitice. U tom smislu, udruga SINKO, Studijski institut za novinarstvo, kulturu i obrazovanje, već je počela baštiniti Nikolića. Temelji ideje koja bi se dugoročno gledajući mogla razgranati u multimedijalni festival, zadani su prošlog tjedna, kada su u Virovitici o Nikoliću govorili Veljko Krulčić, urednik u izdavačkoj kući Vedis i njen vlasnik, sveučilišni profesor kroatistike i čuvar Nikolićeve baštine Vinko Brešić te književnik Branislav Glumac koji je osobno poznavao tog pisca. Tom prilikom predstavljena je dosad neobjavljena knjiga “Sive priče” kao i prvo hrvatsko izdanje romana “Špijun X javlja”. “Svake godine ćemo se sjetiti Nikolića, sljedećih ćemo godina predstavljati eventualna nova izdanja njegovih djela, pokušat ćemo prikazati filmove koji su snimljeni prema njegovim romanima i baciti svjetlo na kazališne predstave koje su iznjedrili njegovi predlošci. Dogovorili smo se da ćemo izvesti monodramu u kojoj će glumac, na osnovi njegova teksta ‘Šaljiva autobiografija – Moje rođenje registrirano je u matičnoj knjizi umrlih’, objavljenog u časopisu Gordogan, oživjeti Nikolića. Pozvat ćemo na događanja pisce kriminalističkih romana iz Hrvatske i regije te redatelje koji su skloni tom žanru. Vodio je vrlo uzbudljiv život koji nije do kraja razriješen, možda to potakne ljude koji ga se sjećaju da progovore o tome i istraže neke stvari”, rekao je Goran Gazdek, predsjednik udruge SINKO.

Ta čudesna i neotkrivena mjesta iz Nikolićeve biografije posebno zanimaju i Brešića. “Po njegovim iskazima i intervjuima bio je skojevac i onda je kao mladić otišao u partizane, dok mu je otac Franjo bio visokorangirani časnik u NDH kojeg su partizani u srpnju 1945. među prvima ubili. Iako je i on sam pobjegao ustašama, zbog oca s nastankom druge Jugoslavije nije imao povoljnu poziciju i morao je u Zagrebu odrađivati različite poslove. Njegova udovica, s kojom sam imao korespondenciju i koja mi je omogućila pristup njegovoj ostavštini, rekla mi je da je bio i nosač kofera na željezničkom kolodvoru. Teško je živio, u Zagrebu je pokušao studirati pravo, tko zna što je od svega toga bilo okidač za njegovu hospitalizaciju na psihijatriji”, rekao je Brešić. On je uvjeren da neobjavljeni roman ‘’Bio sam engleski špijun’’ krije autobiografske elemente i da je Nikolić, koji je za sobom ostavio 35 neobjavljenih djela, u najmanju ruku bio dvostruki špijun. Kako je za Nacional objasnio Krulčić iz izdavačke kuće Vedis, u ediciji “Izabrana djela Milana Nikolića” objavljene su knjige ‘’Prsten s ružom’’, ‘’Obračun na obali’’, ‘’Jedan stranac je stigao’’ i ‘’Špijun X’’ javlja. Neovisno o toj ediciji, izdana je i ‘’Kristalna pepeljara’’ i ‘’Dosje 1714’’, kratki Nikolićev roman koji je postavljen na kazališne daske i doživio radijsku adaptaciju. “Inače, prvi Nikolićev roman na hrvatskom jeziku izdali smo 2008., to je bio njegov mastermind ‘Četiri pokojna šerifa’. Nikolić kao književna činjenica nepobitno postoji, njegove knjige izdane u Sarajevu i Beogradu nalaze se u knjižnicama, ali smatram da je kulturološki i književno vrlo vrijedno da se naprave i hrvatska izdanja njegovih knjiga. Ukratko, nastavit ćemo izdavati njegove knjige, dok se neobjavljenim rukopisima bavi profesor Brešić i virovitički nakladnik Mijo Pavelko”, rekao je Krulčić.

Za Nacional se Nikolića prisjetio književnik Branislav Glumac, čije prijateljstvo prožeto elementima profesionalnog odnosa s ocem kriminalističkog romana na ovim prostorima datira iz 1956. Glumac je imao čast pročitati njegove prve rukopise koje je poslao u Sarajevo. Kako se slikovito izrazio, ondašnji Hotel Slavonija drmao se od njega, Nikolića i slikara Tomislava Borše, ubojite virovitičke trojke, njihovih mladenačkih vragolija i razgovora o književnosti. “Odijevanjem je bio boem, gestom gospodin, fizički kombinacija Ripa Kirbyja i Johna Waynea, uz elemente izgleda hrvača; bio je dvometraš izuzetne fizičke, mitski moćne pojave. Hodao je u šarenim košuljama i sandalama i pušio cigaretu za cigaretom. Proputovao je Europu, bio inteligentan i načitan, govorio nekoliko jezika, poznavao je njemačku kulturu, bio je hedonist. Kao društven čovjek bio je voljen u svojoj Virovitici. Na prvu je ozračio mali provincijski gradić, a doveo je i jednu prekrasnu Talijanku koju je upoznao za vrijeme špijunskog rada u pograničnom području i u koju se zaljubila čitava Virovitica.

Nitko nije znao od čega i kako žive, bili su ona neka vrsta aristokracije bez posjeda koja je samom svojom pojavom stvarala kod ljudi neku neodređenu žudnju”, rekao je Glumac koji je tezu da Nikolić nije doživio uspjeh kod hrvatskih izdavača zbog toga što je bio srpske nacionalnosti odbacio kao naklapanja. Smatra da se grad treba odužiti ne samo Nikoliću, nego i hrvatskom jezikoslovcu i leksikografu Tomislavu Maretiću, književniku Miroslavu Feldmanu i poznatoj virovitičkoj umjetničkoj obitelji Trick. Zato je pozdravio ideju da u dvorcu Pejačević koji se obnavlja sredstvima iz fondova Europske unije, bude jedna soba posvećena zaslužnim građanima Virovitice.

Kada je riječ o povijesti kriminalističkog žanra u hrvatskoj književnosti, domaći autori nisu se usudili zakoračiti u taj slabo cijenjeni prostor. U jednom trenutku postojala je inicijativa za kolektivni kriminalistički roman u Jugoslaviji. Trebao ga je započeti Branislav Nušić i nastaviti Miroslav Krleža, ali potonjem je to bilo ispod časti i nazvao je to “parfimiranim smećem”. Mariji Jurić Zagorki može se zahvaliti prvi pokušaj kriminalističkog proznog djela, ali roman ‘Kneginja iz Petrinjske ulice’ ne udovoljava u potpunosti kriterijima žanra. Antun Šoljan 1955. pod pseudonimom objavio je prvi feljtonski kriminalistički roman u hrvatskoj književnosti “Jednostavno umorstvo”, ali pod pseudonimom. To je učinio samo zato da prodre u književnost i time je otvorio prostor za Nikolića koji je stvorio punokrvnu domaću varijantu žanra i dosegnuo slavu na jugoslavenskoj književnoj sceni, i to pod vlastitim imenom. A da su granice trivijalnog i netrivijalnog ponekad subjektivne svjedoči i to što se Nikolić pred kraj života žalio da je vestern kao žanr istisnuo kriminalističku tematiku i da vesterni pune kina, iako su “puka limunada”. Zbog toga je čak maštao o odlasku u nenaseljene prostore Amerike kako bi tamo našao ono lijepo i plemenito što više nije nalazio.

Brešić je objasnio za Nacional da se njegov interes za Nikolića poklopio s prijelazom iz književnog modernizma u postmodernizam. “Osamdesetih godina postmodernistička paradigma ukida podjelu na visoku i nisku literaturu pa se interes struke ravnopravno fokusira i na takozvanu trivijalnu književnost. On je tada postao netko i nešto u hrvatskoj književnoj tradiciji, ušao je u hrvatski književni leksikon, enciklopediju i neke nakladničke projekte. Na znanstvenoj razini uvijek se pratila žanrovska književnost, ali ona nije bila dio kanona. U tom smislu zanimali su se i za Zagorku, ali ne u ovoj mjeri kao danas, kada je takva literatura jedna od ravnopravnih varijanti”, rekao je Brešić.

Objasnio je da je Nikolić dijelio sudbinu žanra unutar matične kulture, ali i sudbinu političkoga sustava. “Bavio se tadašnjim problemima društva kao što su narkomanija, šverc, falsificiranje, terorizam ,ubojstva, Drugi svjetski rat… Njegov junak je čuvar reda i poretka jugoslavenskoga društva i zajednice te ga je tako ujedno najbolje razotkrivao. Njegov je tekst odraz društvenoga života, prepoznaju se sredine kao što su Zagreb, Virovitica i Opatija. Njegovi romani danas po prirodi stvari ne bi imali publiku koja bi u njima nalazila baš sve ono što je nalazila ondašnja, ali ostaje činjenica da je bio najtiražniji i da je bio pionir“, zaključio je Brešić.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Milan Nikolić