Pismo nerođenom djetetu

Ponekad se stidim nekih postupaka u svom životu. Ponekad se nasmiješim u sjećanju na neke situacije. Mnogo toga činim ponekad. Čak i ono što ne želim. No, rastem. Mijenjam se na bolje. Gradim se svakodnevno ustrajan u želji da budem dostojan onoga što najviše cijenim. Spokoj ljubavi. A nekada, priznajem, nisam znao voljeti.
U meni, od prve pomisli na život i njegove sudbinske labirinte, tinja želja za novim dijelom mog bića.Za djetetom koje će niknuti na mekom jastuku neke ljubljene nutrine.Za životom koji će do vječnosti spojiti dva daha spojena u ljubavi. Od prvih koraka i vlastitih suza zbog boli djetinjstva i masnog crnila grubosti kojom sam bio okružen znao sam da ću tebi dati više. Da neku dozu nježnosti čuvam u sebi samo za tebe. Da moje ruke nemaju grijeh kažnjavanja za tvoje tijelo. Od prvog ljuljuškanja malene sestre znao sam što najviše želim. Skladnu obitelj. Ono što nisam imao kada sam bio nevin i zaigran na obalama mog jezera. Kada sam prigrlio prvi ožiljak na koži, vatren i vječan i toliko dječji i nevin naspram svih kasnijih brazgotina. Osjećam da ću biti nemiran i obavijen maglicama sjete i s nekom pritajenom tugom u pogledu, sve dok te ne ugledam mirno usnulog na grudima majke.
Znaš, nerođeno moje, jednom si imao sestru. Ona je najveća rana na mom srcu. Nisam bio svjestan njenog postojanja sve dok njeno isprekidano disanje nije prekinula oštrica mržnje nekog zlog i neznanog čovjeka. Tebe ću čuvati od svih zala.
Znaš, nerođeno moje, nikada ti neću okrenuti leđa. Biti ću uvijek uz tebe. Neću bluditi u odsustvu dok ćeš činiti prve korake. Pažljivo ću pratit kretnje tvojih mali udova, mimiku tvog lišca, smiješne grčeve tvojih usana u želji da progovore. Nije mi važno što ćeš prvo reći. Važno mi je da ti zvuci budu u mojoj blizini. Da ječe u meni kao najdivnije sjećanje negdje u nekom vremenu kada ću ponosan na Naš život otpustiti zadnji dah iz tijela. Želim te učiti pisati iako je to najsamotniji put koji postoji. Želim ti nježno držati ručice i usmjeravati linije prvih crteža. Modelirat ću ti životinjice od plastelina i šapnuti na uho da iako divno miriše, nije jestiv. Brisat ću ti musava ustašca i šmrkljavi nosić. Neću ti pjevati jer te ne želim plašiti. Pričat ću ti priče, smišljati bajke, graditi zamke i plašiti s tobom golubove na nekom trgu, u nekom gradu, u nekoj zemlji, dok će tvoja majka ozarena osmjehom govoriti svijetu koliko je sretna. Imat ćemo psića i mačku. I zidove u bojama duge.
Znam da postojiš kao obris jedinstva tvoje majke i mene. I znam da ću najsretniji biti kada ćemo našom ljubavlju i nježnošću umijesiti tvoje postojanje. Trčat ćemo po kiši jednom, obećajem ti. I graditi snjegoviće i roniti školjke i....milijun lijepih stvari čuvam za tebe. Sasvim je nebitno hoćeš li jednom htjeti trčati za loptom kao kuštravi dječak ili me htjeti šminkati kao plavokosa djevojčica. Voljet ću te. I sada te volim jer znam, negdje pod osunčanim danom ili u noći s velikim mjesečevim okom valjaš se sretno na oblaku iskrenih želja tvoje majke.
I vidiš ove riječi. I znaš da su najiskrenije koje mogu dati.

Jednom, u nekom sretnom danu u nekom sretnom gradu
kad primim te ko najveće blago na dlanu, kao tijelo koje živi nadu
u nekoj zimi, proljeću, ljetu ili jeseni nekoj prepunoj boja
u radosti najvećoj na svijetu, kad šapnem ti da duša si moja
ptice će cvrkutati samo vesele note i cvijeće će odreći se mirisa.
Pčele će zujati tiše, a točkaste bubamare letjeti zrakom
samo to želim i ništa više, da usnemo kao trojac s kormilarom od sreće
i noć nas nježno pokrije mrakom.....

Do tada spokojan čekam, jer znam da postojiš.

Ovo
volim te
čišće je od svih riječi.