Primorac: U 2023. zaplijenjeno 70 tona duhana i 1100 kilograma droge
Uskoro bi moglo početi punjenje dijela Trakošćanskog jezera
Počeli radovi na gradnji vukovarske obilaznice
Šesnaest hrvatskih LGBTIQ+ organizacija ogradilo se od objave Zagreb Pridea
Bjelovarsko kazalište dobiva profesionalnu predstavu Čaruga
U veljači izdano 3,8 posto manje građevinskih dozvola nego lani
Dječja bolnica u Klaićevoj dobila novi MR uređaj, vrijedan gotovo dva milijuna eura

  Putujem i pišem

Pilić-busom do Hondurasa, gdje ribe padaju s neba

  Slobodan Kadić/Glas Slavonije           03.03.2024.         1301 pogleda
Pilić-busom do Hondurasa, gdje ribe padaju s neba

I još sam u Srednjoj Americi, nikako da iziđem iz te opasne zone Nikaragve, platim tri dolara i otputujem u prilično drukčiji Honduras. Ime mu je dao Kolumbo i znači velike dubine. Nekada se država zvala Španjolski Honduras kako bi se razlikovala od Britanskog Hondurasa (danas Belize) - piše Slobodan Kadić u kolumni Putničke svaštarije Glasa Slavonije.

Na odlazak do planinske granice Las Manos – odabrao sam "chicken bus" ili po naški pilić-bus (6 USD). Ma znate, to su oni žuti rashodovani (a sada i šareni) školski autobusi iz SAD-a koji voze diljem Paname, Gvatemale, Nikaragve, Kostarike… Naravno da sam jedva sjedio u sjedalu, ali bila je to vožnja iz najgorih snova s katastrofalnom muzikom. Nije prvi put da sam se nagledao vratolomija na cesti, ali šest sati drame ostavilo je traga na moju psihu (vjerojatno primijetiste da su mi rečenice smušene). Na granici Nikaragve me opet dočekala obavještajna zajednica s dosjeom, već su javili svim granicama i teleksom poslali moje podatke, ali ovaj je put bilo prilično lako. Samo sam platio "izlazninu" i pješice prešao u Honduras. I tamo sam trebao platiti nekoliko dolara turističke takse, a jedan američki dolar vrijedi 25 honduraških lempira. Onda je nastao problem. Kako sam granicu prešao u gluho doba noći, baš dok su mjaukale gladne mačke, prvi se autobus do civilizacije i glavnog grada Tegucigalpe nazirao tek oko šest ujutro. I onda se dogodio egzodus.

Iz šuma Nikaragve išetala je tisuća venezuelaskih izbjeglica koji preko Hondurasa, Gvatemale i Meksika žele pronaći novi život u SAD-u. Neki su znali engleski, pa su mi pričali o teškom životu u Venezueli, gdje liječnici zarađuju pet dolara mjesečno. Ispričali su mi i da su za bijeg trebali izdvojiti 7000 američkih dolara, potplaćeni su graničari koji su samo digli rampu, a autobus iz Venezuele je nesmetano ušao u Kolumbiju bez provjere putovnica. I, nećete vjerovati, prvo su ih satima popisivali honduraški policajci, pa su medicinski provjereni, a tek onda smo krenuli prema glavnog gradu, mogli bismo reći milijunskoj Tegucigalpi, koja leži na padinama planine Picacho na 975 metara nadmorske visine. A kada smo u blago popodne stigli, prvo što sam učinio, s nogu sam pojeo špagete s umakom od rajčice bez ikakva okusa (2 USD) koje je prodavao neki lokalni poduzetnik. Špageti nisu česti u Hondurasu, ali su šik i jeftini (a meni je bilo bitno da su dobro prokuhani, da se ne zarazim!). Bio sam gladan, pojeo bih i trešnjine grančice da ih je bilo! I onda sam opet u pilić-busu sat vremena uživao u prekrasnim planinskim pogledima prije nego što sam aktivirao tuš u svojoj hotelskoj sobi u hotelu s tri zvjezice (37 USD). Toliko toga mi se dogodilo u jednom danu da sam lagano zaspao na lakim krilima ljubavi i spavao punih 15 sati. Tek sutra sam se okuražio upoznati prohladni grad i njegove ljepote.

Tegucigalpa nije skup, kriminala više nema toliko kao nekad, a na što su domaćini posebno ponosni. Uvjerio sam se u to, noću sam bezbrižno šetao ulicama, jeo sladoled, a i popio i poneki rum s Catrachosima (tako nazivaju stanovnike Hondurasa).

Novine pišu da je San Pedro Sula najopasniji grad regije s najvećim brojem ubojstava, ali naravno da nisam tražio vraga. Kad je svanulo u glavnom gradu, obišao sam gradsku katedralu iz 18. stoljeća i Uberom se odvezao na brdo Pichaco s prekrasnim spomenikom Isusa Krista. Naravno, kako je riječ o svojevrsnom gradskom parku s bajnim pogledom na grad, naplaćuju i ulaz (3 USD), a onda se besplatno čovjek može pomoliti ispod spomenutog kipa. Iskreno, osim kolonijalnih zgrada i simpatičnih trgova, nema se tu previše toga obilaziti. Turist može uživati u gastronomiji Hondurasa koja se temelji na bananama. Plato tipico ili jelo od riže, govedine, komadića banane i graha uz kruh od kokosa.

Morski su specijaliteti zanimljivi i nešto skuplji, a kava i rum prilično fini. Prilično bizarna priča veže se uz mjestašce Joro. Tamo nekada u proljeće nakon oluje i kiše - padaju ribe. Znanstvenici National Geographica nisu vidjeli kako padaju ribe, ali su vidjeli potpuno slijepe ribe na ulicama. Zaključak je bio da vjerojatno žive u podzemnim rijekama, pa ih je svjetlo učinilo slijepima, a jake kiše prisilile da izađu na površinu. Što je zapravo istina, ne znam, možda ću u Joro sljedeći put, sada nisam stigao! Da mi koja riba padne na glavu, dobro bi mi došlo!

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Putujem i pišem