Index.hr: Ministar Medved prijetio novinaru Mazzoccu
Pupovac: Srbi su korišteni kao motivacija za potpis
Predsjednica: Sastanak sa Željkom Markić nije bio tajan
Grabar-Kitarović: poljoprivreda mora postati sredstvo blagostanja, a ne siromašenja
Započela sadnja novih stabala u Gradskom parku
Završeno 50. orahavoačko proljeće
Stotinjak planinara na 13. virovitičkim planianrskim susretima

Picula na plinskoj boci


  Politika           Boris Pavelić/Novi list           19.02.2018.         538 pogleda
Picula na plinskoj boci

Sve je jasno: HDZSDP – četnici! – Taj grafit, ispisan velikim, upadljivo crnim slovima, osvanuo je u Zagrebu, na bijeloj ogradi zgrade nekadašnjeg »Vjesnika«, dan nakon Vučićeva boravka u Hrvatskoj. Da, to je to: taj grafit parolaški razumljivo – dakako, i s jasnom prijetnjom – sažima ključnu političku činjenicu poslijeratnih južnoslavenskih društava, hrvatskog i srpskog naročito: da je stvoren nov, snažan i širok društveni sloj, radikalna nacionalistička desnica koja, kombinacijom moraliziranja i plašenja, odlučuje o političkome i društvenom smjeru zemlje. I dok su u Srbiji izvori te desnice zamagljeniji, skriveni u špijunsko-medijsko-politički mutež – što nipošto ne umanjuje štetu koju čini, s ubojstvom proeuropskog premijera 2003. kao jezivim vrhuncem – u Hrvatskoj je stvar jasnija: nekoliko veteranskih udruženja, povezanih s dijelom HDZ-a i proustaškim radikalima, u proteklih su petnaest godina uspjeli zaustaviti i preusmjeriti europeiziranje i civiliziranje zemlje. Uspjeli su to unatoč činjenici da je Hrvatska postala članicom EU-a – ili, paradoksalno, baš zbog toga. Danas, Hrvatska i Srbija, i svaka ponaosob i u međusobnim odnosima, nasukane su na politički greben koji je kolumnist Novosti Marinko Čulić ovih dana precizno opisao kao – »dogovorenu mržnju«.

Vučićev boravak u Hrvatskoj jasno je to potvrdio. Jer, što je rezultat toga pompozno i mučno pripremanog posjeta? Politički ništa, nekoliko mršavih obećanja; susjedski pak, nove teške riječi, i učvršćenje dojma da se stvar ne da popraviti, kojemu HDZ-ovi jastrebovi, kako vidimo po jučerašnjoj reakciji Steve Culeja, obilato dolijevaju ulja na vatru. I zato, svaki lijevi, čak i centristički opozicijski kandidat u obje zemlje – no nas ovdje zanima Hrvatska – mora odgovoriti na samo jedno važno političko pitanje: kako kanite suzbiti radikalnu proustašku desnicu?

To, naime, nije uspjela nijedna lijevocentristička vlast. Račanova je vlada već ujesen 2000., pod pučističkim pritiskom pobune protiv haške presude Blaškiću i istrage protiv Norca, usvojila Deklaraciju o Domovinskom ratu, tu hrvatsku anticipaciju današnjih srednjoeuropskih političkih intervencija u povijest. Dvije godine kasnije, ustrašen od »kestenjara« pred kućom generala Bobetka, Račan je suspendirao suradnju s Haškim sudom, koju je potom dovršio Ivo Sanader – da, isti onaj koji je na splitskoj Rivi proklinjao »izdajnike« koji su kanili kazniti i hrvatske ratne zločine. Vaninstitucionalni desni pritisak na Račana i Mesića, mračan i prijeteći – »Oj Ivice i Stipane, pojest će vas crne vrane« – stvorio je atmosferu u kojoj su mirni ljudi rezonirali: bolje i HDZ, nego ovo ludilo. Tako je Sanader došao na vlast.

Godine 2015. dogodilo se isto: Karamarkova retuđmanizacija – a zapravo filoustaška radikalizacija – potkopala je vlast Milanovićeva lijevog centra, jer su ljudi bili već oboljeli od šatoraških prijetnji nacionalnim moralom i plinskim bocama. Ivo Josipović, kako znamo, Milanoviću nije pomogao, ne zato što ne bi htio, nego zato što u Hrvatskoj naprosto nema demokratskoga političkog života: radikalna desnica suspendira ga kad procijeni da treba, tvrdeći kako je prijeteće valjanje ulicama legitimna politička metoda. A nije. Zbog svega toga, svaki budući lijevi, pa i centristički kandidat, mora odgovoriti na samo jedno važno političko pitanje, koje se može izreći i u ovoj formi: kako Hrvatsku kanite osloboditi straha?

To je pitanje i za Tonina Piculu, dobrodušnog SDP-ova dečka s privremenom adresom u Bruxellesu. Picula je, naime, u ponedjeljak, u intervjuu Večernjem listu, osobno istaknuo kandidaturu za predsjednika države. »Ne krijem da sam zainteresiran za izborne utrke u kojima se građani neposredno izjašnjavaju«, odgovorio je na spekulacije o kandidaturi. Moramo priznati, simpatičnom nam se čini ta odvažna samokandidatura. Picula je, o tom nema dvojbe, političar dobre volje, slobodar i socijalno osjetljiv, iskusan i obrazovan, ležeran i nepretenciozan, te – ne najmanje važno – drži do stila u govoru. U pristojnoj zemlji, bile bi to dobre kvalifikacije za, fraza bi zvučala, »predsjednika iz 21. stoljeća«. A opet, nismo li se na Pantovčaku dosita nagledali pristojnosti?

Nismo li gledali političku alkemiju pretvaranja pristojnosti u strah? Ne sjećamo li se da je i Picula svojedobno, kao ministar vanjskih poslova visoke politike niskog Ivice Račana, zazirao od dobrosusjedstva i regije, i ponestajalo mu odgovora na pitanja o liovićima što su tih godina valjali pod prozorima političkih kabineta? Sjećamo se, dobro se sjećamo. I zato, dok podržavamo svaki napor da se ova demokracija oslobodi političarke koja mržnju trenutačno dogovara s Pantovčaka, ponavljamo to jedino relevantno političko pitanje današnjice: kako, gospodine Picula, kanite suzbiti radikalnu veteransku proustašku desnicu? Kako Hrvatsku mislite osloboditi straha? Bez tog odgovora, ne laćajte se Pantovčaka.

Kolumna Pronađena zemlja Borisa Pavelića, Novi list

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Politika



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: