Sve je jasno: HDZSDP – četnici! – Taj grafit, ispisan velikim, upadljivo crnim slovima, osvanuo je u Zagrebu, na bijeloj ogradi zgrade nekadašnjeg »Vjesnika«, dan nakon Vučićeva boravka u Hrvatskoj. Da, to je to: taj grafit parolaški razumljivo – dakako, i s jasnom prijetnjom – sažima ključnu političku činjenicu poslijeratnih južnoslavenskih društava, hrvatskog i srpskog naročito: da je stvoren nov, snažan i širok društveni sloj, radikalna nacionalistička desnica koja, kombinacijom moraliziranja i plašenja, odlučuje o političkome i društvenom smjeru zemlje. I dok su u Srbiji izvori te desnice zamagljeniji, skriveni u špijunsko-medijsko-politički mutež – što nipošto ne umanjuje štetu koju čini, s ubojstvom proeuropskog premijera 2003. kao jezivim vrhuncem – u Hrvatskoj je stvar jasnija: nekoliko veteranskih udruženja, povezanih s dijelom HDZ-a i proustaškim radikalima, u proteklih su petnaest godina uspjeli zaustaviti i preusmjeriti europeiziranje i civiliziranje zemlje. Uspjeli su to unatoč činjenici da je Hrvatska postala članicom EU-a – ili, paradoksalno, baš zbog toga. Danas, Hrvatska i Srbija, i svaka ponaosob i u međusobnim odnosima, nasukane su na politički greben koji je kolumnist Novosti Marinko Čulić ovih dana precizno opisao kao – »dogovorenu mržnju«.
Vučićev boravak u Hrvatskoj jasno je to potvrdio. Jer, što je rezultat toga pompozno i mučno pripremanog posjeta? Politički ništa, nekoliko mršavih obećanja; susjedski pak, nove teške riječi, i učvršćenje dojma da se stvar ne da popraviti, kojemu HDZ-ovi jastrebovi, kako vidimo po jučerašnjoj reakciji Steve Culeja, obilato dolijevaju ulja na vatru. I zato, svaki lijevi, čak i centristički opozicijski kandidat u obje zemlje – no nas ovdje zanima Hrvatska – mora odgovoriti na samo jedno važno političko pitanje: kako kanite suzbiti radikalnu proustašku desnicu?
To, naime, nije uspjela nijedna lijevocentristička vlast. Račanova je vlada već ujesen 2000., pod pučističkim pritiskom pobune protiv haške presude Blaškiću i istrage protiv Norca, usvojila Deklaraciju o Domovinskom ratu, tu hrvatsku anticipaciju današnjih srednjoeuropskih političkih intervencija u povijest. Dvije godine kasnije, ustrašen od »kestenjara« pred kućom generala Bobetka, Račan je suspendirao suradnju s Haškim sudom, koju je potom dovršio Ivo Sanader – da, isti onaj koji je na splitskoj Rivi proklinjao »izdajnike« koji su kanili kazniti i hrvatske ratne zločine. Vaninstitucionalni desni pritisak na Račana i Mesića, mračan i prijeteći – »Oj Ivice i Stipane, pojest će vas crne vrane« – stvorio je atmosferu u kojoj su mirni ljudi rezonirali: bolje i HDZ, nego ovo ludilo. Tako je Sanader došao na vlast.
Godine 2015. dogodilo se isto: Karamarkova retuđmanizacija – a zapravo filoustaška radikalizacija – potkopala je vlast Milanovićeva lijevog centra, jer su ljudi bili već oboljeli od šatoraških prijetnji nacionalnim moralom i plinskim bocama. Ivo Josipović, kako znamo, Milanoviću nije pomogao, ne zato što ne bi htio, nego zato što u Hrvatskoj naprosto nema demokratskoga političkog života: radikalna desnica suspendira ga kad procijeni da treba, tvrdeći kako je prijeteće valjanje ulicama legitimna politička metoda. A nije. Zbog svega toga, svaki budući lijevi, pa i centristički kandidat, mora odgovoriti na samo jedno važno političko pitanje, koje se može izreći i u ovoj formi: kako Hrvatsku kanite osloboditi straha?
To je pitanje i za Tonina Piculu, dobrodušnog SDP-ova dečka s privremenom adresom u Bruxellesu. Picula je, naime, u ponedjeljak, u intervjuu Večernjem listu, osobno istaknuo kandidaturu za predsjednika države. »Ne krijem da sam zainteresiran za izborne utrke u kojima se građani neposredno izjašnjavaju«, odgovorio je na spekulacije o kandidaturi. Moramo priznati, simpatičnom nam se čini ta odvažna samokandidatura. Picula je, o tom nema dvojbe, političar dobre volje, slobodar i socijalno osjetljiv, iskusan i obrazovan, ležeran i nepretenciozan, te – ne najmanje važno – drži do stila u govoru. U pristojnoj zemlji, bile bi to dobre kvalifikacije za, fraza bi zvučala, »predsjednika iz 21. stoljeća«. A opet, nismo li se na Pantovčaku dosita nagledali pristojnosti?
Nismo li gledali političku alkemiju pretvaranja pristojnosti u strah? Ne sjećamo li se da je i Picula svojedobno, kao ministar vanjskih poslova visoke politike niskog Ivice Račana, zazirao od dobrosusjedstva i regije, i ponestajalo mu odgovora na pitanja o liovićima što su tih godina valjali pod prozorima političkih kabineta? Sjećamo se, dobro se sjećamo. I zato, dok podržavamo svaki napor da se ova demokracija oslobodi političarke koja mržnju trenutačno dogovara s Pantovčaka, ponavljamo to jedino relevantno političko pitanje današnjice: kako, gospodine Picula, kanite suzbiti radikalnu veteransku proustašku desnicu? Kako Hrvatsku mislite osloboditi straha? Bez tog odgovora, ne laćajte se Pantovčaka.