Petar Fehir: Hrvatska je imala mnoge fantastične kazališne grupe i rado smo učili jedni od drugih

Caffe bar Cug ove će subote, 26. svibnja, na Virovitičkim umjetničkim večerima ugostiti Petra Fehira, pjesnika i pisca iz Lunda u Švedskoj. Petar je porijeklom iz Grubišnog Polja, po struci je terapeut, već je godinu i pol u mirovini. Osim poezije i proze Petar piše i dramske tekstove, glumi i režira, autor je jednog dokumentarnog filma... Kazališnom svijetu je poznat i kao osnivač i voditelj vrlo uspješnog Kazališta Kocka iz Grobišnog Polja, a ljubitelji stripa u Virovitici možda ga se sjećaju po scenariju za strip Ernestovo uzbrdo kojeg je nacrtao Ivan Novačić Ćiči, objavljen u strip fanzinu Gavran.

U najavi Vašeg gostovanja na Virovitičkim umjetničkim večerima piše da ćete nam predstaviti ponešto iz svojih radova od 1973. od kada ste počeli pisati do danas. Sjećate li se prvih objavljenih pjesma? O čemu ste pisali?
- Sjećam se, da sam počeo pisati rano. Ako ne računam ono pisano po susjedovom plotu, prve su mi stihove objavile ”Male novine”, povodom nekog konkursa, negdje u 3. razredu osnovne škole. Pisao sam, naravno, o ratu – to je bila tema, kao u uostalom i sve poslije – rat ili ljubav.

Danas gotovo sva svoja razmišljanja, stavove, svakodnevicu i emocije dijelimo na društvenim mrežama. Oni koji pišu više ne moraju slati svoje pjesme časopisima, tražiti izdavače i čekati da im netko objavi zbirku – prvo ih objave na svom Facebook profilu i tako brzo dođu do publike. Kakav je bio osjećaj držati u ruci prvu knjigu koju ste napisali?
- Prvu knjigu zajednički smo objavili Boro Rogić i ja, kao učenici bjelovarske gimnazije. Imao sam sedamnaest godina i osjećao se suvereno. Tisući i petsto primjerka. Većina je planulo za par dana.

Mnogi se u Virovitici sjećaju Kocke, kazališta koje ste u Grubišnom Polju osnovali i vodili. Mjerila s najvećim imenima kazališnog amaterizma u tadašnjoj državi, a kvalitetu je dokazalo gostovanjem na festivalima i nastupima širom zemlje. Kako je došlo do Kocke, a onda o do takvog uspjeha?
- Mi smo u Grubišnom Polju imali sreću da su se kod nas godinama održavali Susreti recitala i recitatora Hrvatske, pa smo bili kontinuirano inspirirani kreativnim scenskim izričajima. I sami smo se rano priključili tom pokretu. Kocka je sa svoja tri vidljiva lica, simbol savršenstva, ali i hermetičnosti. Okvir kocke nam je poslužio za scenografiju ”Ćelave pjevačice”. Obzirom da Eugene Ionsco nije u svom predlošku definirao likove rodno, mi smo zamijenili uloge, pa je tako npr. gospođa Smith imala brkove. Kocka nam je puno značila. Igrali smo se, eksperimentirali i, na neki način, formirali naš stav u odnosu na okruženje. Hrvatska je imala mnoge fantastične grupe (Lero, Daska …) i rado smo učili jedni od drugih. Poslije smo, gotovo isključivo, igrali autorske predstave. Vrhunac nam je bio predstava ”Kiša” s kojom smo bili među nagrađenima na BRAMS-u , tada najjačoj smotri amaterskih scena Jugoslavije.

 Jeste li tih godina gledali Kazalište Virovitica? Ili surađivali s viroviitčkim teatrom?
- Kazalište Virovitica je uvijek bilo drag gost u Grubišnom Polju. Gledao sam ih još od šezdesetih godina prošlog stoljeća i još uvijek se sjećam nekih glumaca iz tog vremena. Kocka je surađivala s Omladinskom scenom iz koje je potekla većina današnjih najvećih igrača virovitičkog kazališta (Pavelko, Zidar…) I naš najjači adut u ono vrijeme, moj dragi prijatelj, Vladimir Šelović , koji nas sada gleda s neke više zvijezde, je, kao gost glumac, igrao i njihovim predstavama.

Autor ste kratkog filma „Živjeti od snova“. Kakav je to film, o čemu govori?
- Ja sam, u širem smislu, po struci terapeut, i uvijek sam pokušavao objedinjavati i preplitati moje interese i praksu. U vrijeme filma ”Živjeti od snova” radio sam s jednom grupom ljudi koji su imali dvije osnovne dijagnoze; bili su ovisnici o ”teškim” drogama i imali psihozu. Bilo je teško otvoriti vrata kameri, predložio sam da snimaju sve što žele. Nakon dvije godine imao sam desetak sati materijala. Dosnimio sam ”poveznice” prema prvobitnoj ideji, angažirao profesionalnu montažu i napravio kratki poetski film. Bio je to dakle naš zajednički projekt. Uz to smo izdali i jednu knjižicu s njihovim radovima. Uvodna glazbena numera je “I hade a dream” , verzija s kojom je John Sebastian, nastupio ”one godine” na Woodstocku.

Glumili ste u kratkim filmovima i jednom dugometražnom? Jeli lakše glumiti, režirati ili pisati scenarije?
- Okušao sam se u različitim ulogama u teatru i filmu. Ne smatram sebe nekim naročitim glumcem, kao režiser se osjećam već bolje, a najkomfornije sam s olovkom u ruci.

Što radite u Švedskoj?
- U Švedskoj životarim. Unazad godinu i pol sam profesionalne kopačke objesio o klin, nakon duge karijere. Kao terapeut, sam radio s neprilagođenom omladinom, ovisnicima i pitanjima integracije. Imao sam i vlastiti ”sivi dom”, a na kraju profesionalne karijere konceptirao jedan Program, koji je verificiran od Ministarstva i primjenjuje se u desetak švedskih komuna. Sad se malo hvalim.Vrijeme provodim u pisanju i druženju s obitelji i prijateljima, od kojih su mi najjači junaci Noam i Dario, moji unuci.

Živite u Lundu. Kako bi opisali grad? Što nudi svoji stanovnicima, a što gostima? Kakav je tamo odnos prema kulturi?
- Živio sam u nekoliko gradova u životu. Lund je naljepši od njih. Grad po mojoj mjeri, i veličinom i arhitekturom i duhom. Gostoprimljiv i pitom. Spoj tisućugodišnjeg iskustva. Većina ”pametne” industrije Švedske je u Lundu. I sjedište nekih od giganata u Info-tehničkoj i farmaceutskoj branši. Kultura je ono što prožima sve što se događa u Lundu. Kultura u komunikaciji, u snošljivosti u uvažavanju različitosti, u svakodnevnom životu. Lund, Kao uostalom i Švedska, ne teži elitnom bavljenju kulturnim djelatnostima, već pokušava involvirati ”široke narodne mase”. Lund doživljavam kao svoj, što je sigurno zasluga samog, otvorenog, grada.

Tijekom proteklih nekoliko godina u više gradova (Daruvar, Beograd. Las Vegas) imali ste promocije Vaše knjige u nastajanju, zbirke pjesma Dvorac od komušine. Bilo je raznih promocija, ali nisam čuo da je netko predstavljao knjigu koja će tek izaći, dakle knjige koje nema. Kako to?
- Dvorac od komušne je u početku živio kao jedan eksperiment. Počeo sam pisati na jeziku koji formalno ne postoji i trebao sam pomoć ”čitalaca i slušaoca”. Zbog toga sam se odlučio za ”book in progress”. Dobio sam mnogo pametnih sugestija i mišljenja i eto, tako je nastala knjiga koja uskoro izlazi. Krase je i tri vrhunske recenzije Gordane Marte Matunci, Mate Pejića i Damira Horvata Zacskaia, koje na najbolji način govore o kaarakteristikama bilogorskog jezika, ili dijalekta, kako tko hoće. Osim toga je ilustrirana crzežima naših istaknutih umjetnika Milivoja Šegana i Zdravka Šabarića. Zanimljivo je da je većina ljudi koji su to slušali razumjela, i iamla slične asocijacije, bez obzira na geografiju.

Što su dvorci od komušine?
- Dvorac od komušne je, na neki način, flashback – spomenar na jedno vrijeme, običaje i zanimljive likove, ali korespondira i sa današnjicom. Inače je, to ono mjesto gdje se, u svojoj najdubljoj intimi, šćućurimo i, puni ljubavi, sanjamo.

Da smo se potukli riječima

Da smo se potukli riječima, k`o ljudi,
junačio bih se i sam.

Ispasao par oštrih glagola,
podmazaoatribute,
naoštrio metafore.

Rastavljaoihnaslogove,
zatvarao u navode i zagrade,
zarezima zarezivao.

Kvačio ih na upitnike,
gurao u imperfekt,
šamarao epitetima.

Personificirao im namjeru
onomatopejom razotkrivao

Zavrtao im ruke padežima,
postrojavao imperativom,
gađao velikim slovima.

Do suza mučio  baladama,
vezao veznicima,
lomio u odlomke

I kada bismo okončali stih
vratio bih znakove u sošku
i na sve stavio točku.

Hrana za ptice

brojimo zrnje
crni suncokret

sezam se otvara
kao kljun

evo vam, velim,
moje ptice

štapić za ljuljanje
i par za ljubljenje.