Bio je crn kao Cigan. I onaj do njega. Te mlade Rome nisam odmah opazio u gužvi autobusa u zemlji u kojoj su oni prešutno građani drugog reda. Sjedili su stisnuti rame uz rame, između njih štaka. Vjerojatno ne bi sjedili u gradskom prijevozu dok gomila građana prvog reda stoji gunđajući zbog lakata i gaženja, ali trebalo je odmoriti ozlijeđenu cigansku nogu.
Na stanici se drsko ugurao kontrolor. Zbog nečega sam pogled skrenuo na dva Cigana. Uspaničili su se. Onaj do prozora je izvadio kartice za plaćanje prijevoza, ali se ovaj sa štakom nalazio do našega stisnutog krda koje stoji i nije vidio kako stići do automata prije kontrolora. Gledali su unezvijereno gužvu, pa prema automatu. Nagnuo sam se, zgrabio mu kartice iz ruke, progurao se govoreći "pardon, pardon", te ispružen vrhovima prstiju ovjerio te kartice. Tamnoputom čovjeku sa štakom bjeloočnice su se sada još više isticale od čuđenja, ispod čela sjajnog od znoja. Klimnuo sam glavom i okrenuo se. Iza sebe sam čuo mantru "hvala, hvala". Pomislio sam "ma šta dvaput 'hvala', brate mili, pa i ja sam 'Cigan'".
Osim lekcija roditelja, nekoliko prijatelja i neprijatelja, na to me je podsjetio i 'Englez', prijatelj iz Velike Britanije. Naš čovjek, ima i ime, ali neka zbog ovog teksta bude 'Englez', stranac. Dakle, za nekoga poslije kiše dolazi sunce, eventualno se pokazuje duga, a njemu je isprva u životu poslije kiše ostajalo blato. Međutim, 'Englez' je bio uporan i naučio je vući noge po kaljuži kako bi dogurao. Korak po korak. Danas je cijenjeni stručnjak u svjetskoj korporaciji. Kroz život sada auto često zamijeni avionom, gradove i države zamijeni kontinentima.
'Englez' me je pokupio na internetu, potom je došao da se osobno upoznamo i krenulo je druženje. Pažljivo sluša, obilno savjetuje s malo riječi, javlja se, upoznaje me s ljudima, nesebično dijeli. Nastupom mi govori kako treba vući noge po blatu, pokazuje da nije stranac i da ne postoje građani drugog reda. 'Englez' se nikada ne pravi Englez. Uz pokoje "hvala, hvala" ipak sam ga upitao "zašto to radiš, 'Englez', kad sam 'Cigan'?". Ozbiljnim je tonom odgovorio "svi mi imamo pet litara krvi".
Jeste. Upravo to mogu tako posvjedočiti i o 'Srbinu' i 'Hrvatu', 'Crncu', te o mnogima drugim 'Miješanim' dobrim ljudima čiji su životi dotaknuli moj. I nekako su mi rekli to isto - da su 'Cigani' i da imaju pet litara krvi. Očešao sam se i s onima koji ne misle tako. Slijepi su za činjenicu o jednakosti. Iza osmjeha kojim glume plemenitost izjeda ih otrov šovinizma, bigotizma i rasizma. Ali ovo nije priča o tim žalosnim građanima prvog reda. Ovo je podsjetnik na one koji te pažljivo slušaju kad govoriš, koji ti pomažu naći posao, poklone litru ulja a kamo li bicikl, jave se ponekad da vide kako si, podijele svoje vrijeme s tobom, prošetaju psa, operu ti prozore. Neću nabrajati ono što je neizbrojivo.
"Ako nas ubodete, ne krvarimo li?" ofucano je citiran Shakespeare kao malo prikladniji opis jednakosti. Ali je, kada se pojavi pitanje "zašto to radiš, 'Englez', kad sam 'Cigan'?", isto tako snažan odgovor "svi mi imamo pet litara krvi". Osobito kad to dođe od nekoga tko ti je naizgled stranac. Eto zato nemoj dvaput "hvala", brate mili, jer sam i ja 'Cigan'. I osim toga, kad je dobro tebi, vjeruj da je sigurno dobro i meni.
