Nedavna vijest o smrti devetogodišnjeg dječaka iz Rijeke kojemu su roditelji „uskratili bolničko liječenje“ (točnije, odbili primjenu kemoterapije) ponovno je izazvala burnu medijsku raspravu. U većini komentara mahom prevladavaju neprimjerene osude majke i oca, gdje ih se proziva za „roditeljski nemar“ jer su u zamjenu za konvencionalni medicinski tretman svoje dijete „prepustili u ruke nadriliječnicima“ – a koji, prema mišljenju mnogih, zaslužuju jednaku osudu i oštru zatvorsku kaznu. No, kako stvari obično stoje, problem je negdje sasvim na drugome mjestu. Ne tražimo krivce – tražimo rješenja.
Hrvatska medicina, uza sve poteškoće sa kojima se naši liječnici susreću u praksi, ide rame uz rame s najboljima – za razliku od državne zdravstvene politika koja uvelike zaostaje u vremenu i prostoru. Ruku na srce, rijetke su zemlje u razvijenom svijetu gdje još postoje nadriliječnici. Pri tome ne mislim na one samoprozvane „znalce“, već na generalni (doduše neslužbeni) stav medicinske struke koja samo alopatskoj medicinu priznaje mjesto u zdravstvenom sustavu, a sve druge izopćava iz svoje crkve.
I dok naše ministarstvo zdravlja ne zna što bi sa paralelnim oblicima medicine, situacija na vrhu strukovne piramide izgleda sasvim drugačije.
Svjetska zdravstvena organizacija sa jednakom ozbiljnošću uvažava i prihvaća konvencionalne i nekonvencionalne metode liječenja te čini ono što je potpuno razumno: potiče suradnju i nastoji razviti zdravstvenu strategiju koja će iskoristiti prednosti jedne i druge strane.
To je upravo i naglasak uvodnog govora direktorice SZO Dr. Margaret Chan na nedavno završenom Međunarodnom forumu o tradicionalnoj medicini, održanom prošli mjesec u Makau (Kina).
Ali to nije početak. Kako povećati zdravstveni potencijal nekonvencionalnih metoda liječenja te univerzalnim pristupom zdravstvenim uslugama unaprijediti primarnu zdravstvenu zaštitu jedno je od pitanja koja se ozbiljno razmatraju na globalnoj razini već nekoliko godina.
U listopadu 2011. godine regionalni Komitet za zapadni Pacifik usvojio je regionalnu strategiju za tradicionalnu medicinu u zapadnom Pacifiku za razdoblje od 2011. do 2020. kao vodič za zemlje i to područje, za WHO (Svjetsku zdravstvenu organizaciju), za partnere koji se bave razvojem kao i za druge dioničare kako bi se maksimalno osnažio zdravstveni potencijal tradicionalne medicine i unaprijedila dobrobit koju pruža primarna zdravstvena zaštita i univerzalni pristup zdravstvenoj službi te regije. Regionalna strategija ustanovila je uputstva i postupke koji pružaju opće principe i smjernice za zemlje u tom području koji će se koristiti kao odgovor na izazove s kojima se mogu suočiti uzimajući u obzir jedinstvenu situaciju u svakoj zemlji i području.
Za period od 2011. do 2020. utvrđeno je pet ključnih strateških ciljeva:
- uključiti tradicionalnu medicinu u zdravstveni sustav
- promovirati sigurnu i učinkovitu upotrebu tradicionalne medicine
- povećati pristup sigurnoj i učinkovitoj tradicionalnoj medicini
- unaprijediti zaštitu i održivu upotrebu resursa tradicionalne medicine
- osnažiti kooperaciju u generiranju i dijeljenju znanja i vještina tradicionalne medicine
Suživot liječnika i „nadriliječnika“ polako, dakle, postaje svjetski standard, i tu realnost treba i kod nas što ranije provesti u praksu, kako bi se i na ovom polju konačno uspostavio red očekivanih vrijednosti na dobrobit pacijenata. Bivši ministar zdravstva Rajko Ostojić sličnu je strategiju najavio u predizbornoj kampanji Kukuriku koalicije, ali do danas se na žalost nije ostvarila.
